Stanica "Vostok" nalazi se na ledenom pokrivaču iznad starog istoimenog jezera. Devet mjeseci godišnje izolovana je od svijeta. Avioni se ne spuštaju na područje stanice, jer bi se u doba najvećih hladnoća zalijepili za tlo čim bi se prizemljili.
Visinska bolest je jedan od ozbiljnih problema na "Vostoku". Koncentracija kiseonika je ista kao na vrhu planine Elbrus. Česte su pojave depresije, lakrimacije /plakanje/, glavobolje ili prekida disanja u snu. Tokom prvih mjesec dana provedenih na `Vostoku` čovjek obično izgubi pet do deset kilograma.
"Vidio sam čovjeka koji se razbolio čim je stigao. Da ga nisu odmah vratili, umro bi za nekoliko dana od hipoksije koju izaziva edem pluća", kaže član ekspedicije Sergej Bušmanov.
Na antarktičkom kopnu, na temperaturi od minus 82 stepena, tvrde oni koji su to doživjeli, može se osjetiti "slabašan miris karamele i vanilije". Stanovnici "Vostoka" otkrivaju da ponekad imaju osjećaj kao da dišu ispod vode.
"Ako želite da izađete, morate se vrlo toplo obući. Prvo sam stavljala kremu, zatim masku za lice, a onda sam se umotavala u toplu odjeću. Trebalo mi je pola sata samo da se obučem", prisjeća se režiser Jekaterina Jeremenko, koja je provela mjesec dana na "Vostoku".
Na samom početku jedne zimske ekspedicije na "Vostok" 1982. godine došlo je do kratkog spoja koji je izazvao požar na glavnoj dizel-elektrani. Aparat za gašenje požara nije radio na temperaturi ispod nule, a gašenje požara snijegom nije bilo moguće jer istraživači nisu imali gas-maske. U ovoj nesreći je poginuo jedan čovjek, a dvadeset istraživača je ostalo bez struje i grijanja. Pokvarila se i oprema, sistemi za grijanje i peć. Hrana se mogla zamrznuti, a ni vode nije bilo jer su je istraživači pravili od snijega uz pomoć električnog uređaja. Neko se sjetio da se na obližnjoj opremi za bušenje nalazi pokvareni dizel- agregat. Donijeli su ga u stambeni prostor i nakon nekoliko časova popravke agregat je proradio. Kontakt sa Moskvom bio je ponovo ostvaren, navodi "Ruski vjesnik".
