Izgleda da je nemoguće pokrenuti bilo koju temu a pritom izbjeći poređenje sa nekim prošlim, tobož boljim vremenima. Većinskom mišljenju da je prošlost uvijek ljepša odmah počnu da prkose oni koji misle da je sadašnjost uvijek gora od onoga što je bilo - i tako u nedogled. Na kraju ispadne da nijedno vrijeme nije bilo dovoljno dobro. U beskončanoj priči o boljim i gorim vremenima našli smo se i uoči početka nove školske godine.
Tokom ljetnjih mjeseci adaptirano je nekoliko jedinica podgoričke JPU „Đina Vrbica“ da bi uprava ove predškolske ustanove u septembru što bolje dočekala najmlađe.
Da se poslužimo novinarskim rječnikom: i gdje je tu njeno visočanstvo - vijest? E pa vijest je da su se majstorima pridružila djeca i njihove vaspitačice. Tu dolazimo do priče o prohujalim vremenima.
Produžeci roditelja
Kada smo mi bili mali, pripreme za školu i vrtiće sastojali su se u tome da nas majka „uparadi“ u novu garderobu, a tata kaže kako treba da se ponašamo. I to bi bilo to. Sve ostalo naučićemo tamo.
Sada djeca prije početka škole već znaju da čitaju, broje, prepoznaju životinje i boje na engleskom jeziku, sviraju neki instrument, imaju predispozicije za tenis ali bolje im ide fudbal, bave se modelingom, slikaju, pjevaju, plešu, imaju svoje naloge na Fejsbuku, Tviteru i Instagramu, a nije isključeno ni da imaju člansku kartu neke političke stranke. Dobro - karikiram, ali nije to tako daleko od istine.
Moguće da djeca ranije nijesu imala dovoljno platformi da iskažu talente ili roditelji jednostavno nijesu željeli da im uskrate djetinjstvo. Ili „produžetke“ sebe samih koje treba da koriste da se riješe osjećaja žaljenja, razočaranja i sopstvenih neispunjenih ambicija.
Opsesija uspjehom
Obrazovna dostignuća djece postala su opsesija pojedinim roditeljima. Zbog gotovo patološke potrebe da njihovo potomstvo bude vanserijski uspješno, više nema prostora za ono primarno – da dijete bude dijete. Djeca su sve nervoznija, imaju probleme sa koncentracijom, njihova percepcija je ograničenija, sve manje vremena provode u prirodi, još manje se druže i igraju...
Ne morate da budete stručnjak da biste znali da je djeci, makar do sedme godine, najpotrebnija fizička aktivnost i stimulacija čula da bi razvili i mentalnu i fizičku spremnost.
Većina današnje djece nema ožiljke zato što im roditelji ne dozvoljavaju ni da se isprljaju, a kamoli povrijede, iako su rane sastavni dio života. Prezaštitnički odnos sprečava ih da spoznaju svijet, sebe same i razviju se na prirodan način. Najmlađima jeste potrebna roditeljska ruka koja će ih zaštiti svuda i uvijek, ali trebaju im i vrijeme, prostor i dozvola da budu djeca.
Akcija za pohvalu
Zato je potez uprave vrtića „Đina Vrbica“ za svaku pohvalu. Suština akcije koja je pokrenuta u ovom vrtiću, pored sticanja radnih navika, jeste i prevencija nepoželjnog ponašanja na ranom uzrastu i formiranje osjećaja za društveno-odgovorno djelovanje.
To treba da znaju roditelji koji su protiv ovakvih ideja jer oni, bože moj, ne šalju svoju djecu u vrtiće da bi čistili i krečili za druge, već da ih nauče da sviraju klavir i prvi stepen španskog ili francuskog jezika. Džaba djeci sav uspjeh i znanje ovog svijeta ako ne sačuvaju zdrav duh, a ovakav i njemu slični pristupi jesu načini da se zaista očuva njihovo psihičko zdravlje, što svim roditeljima treba da bude prioritet nad prioritetima.
Mirjana POPOVIĆ
FOTO: djinavrbica.me
