Rendi Njumen je ime mnogo poznatije u filmskim nego u muzičkim krugovima. Pijanista britkog, pajtonovskog humora ima 20 nominacija Američke akademije, a osvojio je jednog Oskara za najbolju muziku i dva za najupečatljiviju pjesmu u filmu.
Ime ovog kalifornijskog genijalca dalo je težinu muzici čak osam Dizni-Piksar klasika među kojima su „Monsters Inc.“, trilogija „Toy Story“ i franšiza „Cars“.
S druge strane, sasvim je nepravedno potcijenjen Njumenov rad na 11 studijskih albuma – od kojih svaki, bez izuzetka, puca od referenci, filozofije, religije i slojeva ličnog i angažovanog. I uvijek - beskompromisno crnohumornog!
Kenedi i Putin
Na posljednjem albumu, sedamdeset trogodišnji pijanista odabrao je atmosferu kabarea i pripovjedački stil koji odlikuje lakoća muzičkih skečeva Monti Pajtona. Međutim, crnohumorni sloj obavija dah melanholije, poput lakog noćnog vjetra sa Pacifika u njegovoj Santa Moniki – koji čini da humor polako postane oštriji i konkretniji.
Njumen je jedan od onih oldskul majstora koji pripovijedanje smatraju najvećom vještinom. U pjesmi „Brothers“ spreman je da zauzme ulogu oba brata Kenedi, Džona i Bobija, nekoliko godina prije nego što će prvi biti ubijen. Njihova rasprava o globalnoj politici slomiće kukove jedne rumba-igračice i savršena je uvertira za provokativnu numeru „Putin“.
Dok govori o predsjedniku koji „na tenku klizi Trans-Sibirom i iz malog mozga pokreće nuklearke“, Njumen u nekoliko minuta jasno i ciljano crta skicu za portret jednog, ipak, Americi mnogo bližeg vladara.
Bertrand RaselNjumen se postavlja u ulogu svojevrsnog muzičkog Bertranda Rasela kada u uvodnoj, osmominutnoj pjesmi „The Great Debate“ cijelu armiju naučnika željnih odgovora na apstraktna pitanja, poput postojanja tamne materije, suprotstavlja vjeri jednog gospel-hora. Muzičar ne bira strane, čak i onda kad jasno aludira na veliku debatu vezanu za klimatske promjene koja je kakvo-takvo razrješenje dobila svugdje - samo ne u Americi.
Simbolično, album u finišu sve više klizi u svijet intime individualca. Onog zaboravljenog, poput starog surfera bolnih kostiju u pjesmi „On The Beach“ ili vječitog autsajdera koji je konačno dočekao ljubav u baladi „She Chose Me“. Tek, pjesma „Wandering Boy“ je poput novog početka i rađanja, zrna sačuvane i vječne čistote koja autora i dalje tjera da stvara.
Savršen epitafRendi Njumen je prije objavljivanja albuma kazao da nema težeg ni mukotrpnijeg posla od snimanja i stvaranja. „Dark Matter“ je ploča čekana devet godina, a izvjesno je da će se genijalac na klaviru u narednim godinama posvetiti onome što mu mnogo lakše pada – filmskoj muzici.
Ploča, koja je vrlo vjerovatno oproštajna, jeste savršen epitaf autora o kom će se sigurno govoriti mnogo više u narednim decenijama.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 80/100
FOTO: randynewman.com / bestclassicbands.com / youtube.com
