Piše: Vladimir Maraš
Nakon osnovne škole, nastavio sam obrazovni put u Srednjoj muzičkoj školi „Vasa Pavić“ u Podgorici. S kraja osamdesetih, sjetiće se stariji, ta škola se nalazila naspram Doma omladine „Budo Tomović“, a od Gimnazije „Slobodan Škerović“ dijelio je samo betonski zid. Važno je napomenuti da je srednja muzička škola bila u istom „zdanju“ kao i niža. Obje su se nalazile u zelenoj baraci.
Tako je - baraci, čiji su oronuli i trošni panel zidovi, da su znali da zbore, mogli pripovijedati o mnogim talentovanim generacijama crnogorskih muzičara koji su imali sreću da „prođu kroz ruke“ Cvetka Popovića, Zlatka Zakrajšeka, Ilije Dapčevića, Gorice Popović, Dragana Popovića i mnogih drugih, da mi ko ne zamjeri. Kasnije, te generacije su za ulazak u svijet visokog muzičkog obrazovanja preuzimali Manja Radulović - Vulić, Vojin Komatina, Rajko Ljumović i ostali.
*****
Kao i svi njihovi vršnjaci, muzičari srednjoškolci imali su nekoliko opštih predmeta, poput sociologije, engleskog jezika ili marksizma. Na stručnim predmetima se ponekad ponešto moglo prepisati, ali je bilo profesora koji su iz aviona mogli da provale „pozajmljen“ harmonski slog, razrješenje ili kadencu. Od takvih smo se pribojavali - i bezgranično ih poštovali. Oni su muziku znali.
Bilo je i onih kojima ste, uz informaciju da ste koristili dodatnu literaturu, mogli „uvaliti“, na primjer, Garmišpartenkirhen kao neobjavljenu Betovenovu operu i, uz malo sreće i sufliranja iz okolnih redova, stići bogme i do jake četvorke.
Ipak, kad se sve sabere i ta se četvorka evidentira u profesorske dnevnike, ostajao je gorak ukus u ustima. Onaj gorak ukus nepravde prema drugarima koji su se dobrano namučili za tu četvorku i nijesu je možda dobili, ali su vama suflirali da biste profitirali. Na neki način, iako nevino i mladalački, radilo se o prevari.
Naravno, trudili smo se da uzvratimo na nekim drugim, stručnim frontovima koji su nekima od nas više išli od ruke, ali je dobar đak uvijek bio dobar đak - i kad je imao dvojku i peticu.
*****
Sada stvari izgledaju isto, samo mnogo gore. Danas je prepisivački sistem učenja postao dominantan sistem obrazovanja u Crnoj Gori. Posljednja afera to bjelodano potvrđuje. Ako ćemo do balčaka, možemo da kažemo da je naša država počela da prepisuje, i to na najvišem nivou.
Ja nekako naivno živim u uvjerenju da su komšije, pogotovo one koje su uspješno prošle put evropskih integracija, uvijek dobronamjerne u smislu davanja podrške i dijeljenja iskustva sa zemljama koje grabe istim putem, pa me čudi i pitam se kako je moguće nešto ne tražiti, ne pitati da se potpomognete nekim modelom, dijelom modela ili čak kompletnom reformom?
Ako to uradite tako, onda stvari idu regularnim putem. Neko je možda zadovoljan zbog toga što njegova iskustva drugome mogu da budu od koristi i uštede značajno vrijeme. Onaj kome je to potrebno zadovoljan je zato što ima dobar model reforme. Javno mnjenje je zadovoljno činjenicom da društvo i obrazovni sistem ubrzano napreduju i da nas samo mali, ali precizni koraci dijele od društva civilizovanih evropskih zemalja.
Nego, ne lezi vraže, istina izgleda sasvim drugačije, a vrh države najavljuje sankcije. Najavljuje ih tako što će neko za prepisivačke aktivnosti u punom kapacitetu, snositi neke posljedice. Kakve? Ostaće bez posla, umanjiće mu platu 20 odsto narednih šest mjeseci? Neće više moći službenim vozilom na more?
*****
Iskren da budem, baš mi je nebitno da li je neki Marko ili Janko odlučio da naša djeca treba da uče šest tečajeva hrvatskog jezika sedmično u školama. Mene zanima da saznam u kakvom sistemu vrijednosti živim i u kakvom sistemu vrijednosti naša djeca treba da stiču ta znanja. I glavno, ko snosi posljedice za sramotu koja se nanosi našoj državi, a koja ne smije biti definisana kroz pojedinačnu odgovornost nekog ćate iz Ministarstva prosvjete ili samog ministra.
Ima li tu odgovornosti najodgovornijih? Ko će Crnoj Gori da vrati urušen ugled, reputaciju prepisivača i inertnog kandidata za članicu Evropske unije kom je, paradoksalno zvuči, puškica glavno oružje u sferi napredovanja u obrazovanju? Ko će da nam vjeruje ubuduće, kao međunarodnom subjektu i društvu sa sistemom vrijednosti od kojeg se i nama ovdje diže kosa na glavi? Možete misliti šta o nama misle svi oni koji su došli u posjed ove informacije, a nije ih malo.
Hoćemo li, kao klinci koji su nešto skrivili, spustiti glave i čekati da prođe? Da ne kažem da ćemo po starom dobrom običaju sačekati da zastari. To je omiljena disciplina skidanja odgovornosti sa nekoga za koga postoje indicije da se bavio prepisivačkim metodama.
Vrijeme je da neke stvari izvedemo na čistac zbog onih koji uče, stiču znanja i kojih je nažalost manje, koji krvavim radom i trudom pokušavaju da doprinesu i društvu i sebi. Oni ne prepisuju. Oni pišu. Ako ništa drugo, dugujemo to njima.
Objektiv
