Piše: Boris Dežulović
- Možemo samo zamišljati – ponovit će zadivljeni doajen kad se vrati na istraživački brod – kako je ta fantastična civilizacija morala izgledati pred petsto ili hiljadu godina, prije nego je uslijed otapanja ledenjaka završila na morskom dnu!
- Zapravo – nakašljat će se na to mlađi jedan profesor kasnokršćanske arheologije, oprezno ispravljajući uglednog kolegu - ovo je oduvijek i bilo na dnu.
- Kako mislite, oduvijek?
- Ovo je zamišljeno da bude na morskom dnu, i sagrađeno je na dnu – odgovorit će ovaj, pokazujući vrijedan arheološki artefakt pronađen na obali, razmjerno dobro sačuvan komad papira s kojega će naglas pročitati na drevnom hrvatskom: - „Prvi i jedini u svijetu projekt 'Križni put pod morem'! U nedjelju 27. kolovoza 2017. godine u Općini Marina u uvali Jelinek, pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, upriličit će se svečano otvaranje prve postaje Križnog puta na morskom dnu, s početkom u 11 sati.“
- Sereš! – otet će se starome Jacquesu.
- Evo, pogledajte i sami – bit će ga profesoru malo i žao.
- Zašto bi, za boga miloga, itko normalan gradio Križni put na morskom dnu?! – nemoćno će se zaprepastiti ovaj.
- Nemamo nikakvu ideju – nemoćno će ramenima slegnuti profesor. – O drevnoj Hrvatskoj do sad nismo znali ništa.
- Do sad?
- Da. Sad barem znamo zašto je propala.
Tako je, učit će se na katedrama kasnokršćanske arheologije, drevna hrvatska katolička kultura u svojoj terminalnoj fazi dotakla dno. A kad profesori povijesti i arheologije studentima budu tumačili kako je dotakla dno, mislit će baš na fizičko, morsko dno, najdublju egzaktno izmjerenu točku opće hrvatske propasti.
Zašto bi, za boga miloga, itko normalan gradio Križni put na morskom dnu, sve otada pitat će se nemoćna svjetska arheologija, jednako kako se pitamo i mi danas, u nemoćnoj tuposti gledajući kako se potpredsjednik Sabora Milijan Vaso Brkić s jahte „Gold Digger“ – što je engleski izraz za ono što mi zovemo „sponzoruša“ – sapet u ronilačko odijelo spušta u deset metara duboko more i pod visokim, hm, gold-diggingom hrvatske države na dnu uvale Jelinak kraj Trogira svečano pušta u rad Županijski sud u Jeruzalemu, sa sve impozantnim betonskim figurama Poncija Pilata, Sina Božjeg i ostalih iz kompozicije „Suđenje Kristovo“, prve od četrnaest epizoda „Križnog puta pod morem“.
Već na sljedećoj postaji senzacionalnog hrvatskog „prvog i jedinog u svijetu 'Križnog puta pod morem'“, kao u kakvom Coppolinom kadru - već ga vidim negdje u podmorju Velog Drvenika – golemi će betonski Ponzio Pilato u nekoj pizzeriji u talijanskoj četvrti Gerusalemmea prići golemom betonskom kralju Herodu Velikom, zloglasnom judejskom bossu Erodeu Ascaloniti zvanome „Il Grande“, što za betonskim stolom prekrivenim kockastim stolnjakom, okružen golemim betonskim mafijašima zalizane kose, u potkošulji jede betonske špagete bolonjeze.
- Šta je na kraju bilo s onim Isusom? – tobož nezainteresirano pitat će betonski Erode.
- Tutto bene - odgovorit će betonski Ponzio, pa se nagnuti bossu nad uho. – In Sicilia dicono, dorme con i fisci.
„Isus spava s ribama“, tako je u tumačenju hrvatskoga podvodnog bogoslovlja – shvatit će na kraju svjetska historiografija - riba postala simbol kršćanstva. „Isus Krist spava s ribama“, zvat će se valjda posljednja, četrnaesta postaja jedinstvenog „prvog i jedinog u svijetu 'Križnog puta pod morem'“. Čim se, jasno, razjasne sitni neki nesporazumi između prve i posljednje postaje, poput „Veronikinog apsurda“, teološkog problema kojega je iznio moj drug Ivica Đikić, pitajući se kako bi i zašto uopće na šestoj postaji Križnog puta pod morem Veronika rupcem brisala Kristu znoj s lica.
Ako je, naime, „projekt Križni put pod morem“ zaista „prvi i jedini u svijetu“, ako u svih dvije hiljade godina kršćanstva nikome nigdje i nikada nije pala na pamet takva kolosalna budalaština – a govorimo o kulturi kojoj je padalo na pamet i ukazivanje Isusa u mortadeli, i Gospa koja svijetli u mraku, i svetački kipovi što plaču krvavim suzama – ako se dakle takva jedna idolatrijska kultura nikad u cjelokupnoj svojoj povijesti nije dosjetila postaje Kristova Križnog puta složiti na dnu mora, onda je, jebiga, vjerojatno postojao dobar razlog za to.
Svašta su drugo Hrvati mogli „prvi i jedini u svijetu“. Mogli su, štajaznam, „prvi i jedini u svijetu“ osloboditi kulturu svih poreza. Mogli su „prvi i jedini u svijetu“ cijelu državu pokriti besplatnim bežičnim internetom. Ako im je pak bilo baš do Križnog puta, mogli su ga „prvi i jedini u svijetu“ složiti u svemiru, ili ga sagraditi nanostrukturama od atoma ugljika. Nekidan, baš istog onog dana kad je potpredsjednik Sabora u ronilačkom odijelu otvarao podvodni Križni put, novine su javile o riječkom neurokirurgu koji je „prvi i jedini u svijetu“ pacijentu ugradio 3D printani kralježnjak i premosnice na krvnim žilama mozga, pa ipak nismo vidjeli hrvatsku državu kao visokog pokrovitelja, ni Vasu Brkića kako sapet u kiruršku kecelju svečano otvara operaciju.
Kad smo, primjerice, devedesetih – kad smo već kod kirurgije – pisali i tražili da Hrvatska procesuira svoje ratne zločince, hrvatski su katolički domoljubi tvrdili da nitko nikad u povijesti nije usred oslobodilačkog rata sudio svojim vojnicima, i da bi oni u tom slučaju bili „prvi i jedini u svijetu“. Iz nekog razloga, nije tada bilo razloga da u nečemu – štoviše, kršćanskoj kirurgiji vađenja brvna iz vlastitog oka - budemo „prvi i jedini u svijetu“. Dočim je, eto, za „prvo i jedino u svijetu“ suđenje betonskom Isusu na dnu mora tih, kako ste rekli, dobrih razloga Hrvatska našla koliko hoćeš.
Ili ih se barem našlo kad se kršćanstvo u svojoj terminalnoj fazi uobličilo u katoličku Republiku Hrvatsku, slobodnu od svakog pojedinačnog razloga da se svetišta – nakon što su posvećeni i dječji vrtići i škole i sveučilišta i kasarne i sudovi i bolnice i stadioni - ne grade i na morskom dnu. Temeljno filozofsko i teološko pitanje, „zašto?“, u takvoj je teokratskoj Hrvatskoj preformulirano u jednostavno, ali duboko – a kad kažem „duboko“, mislim baš na fizičku, egzaktno mjerljivu morsku dubinu - „zašto ne?“.
Shvaćate? Recimo: zašto bi itko normalan držao raspelo u školskoj učionici i učio djecu da su ateisti krivi za Auschwitz?! „A zašto ne?“ Recimo: zašto bi itko normalan svetom vodicom blagoslivljao tenkove i liftove?! „A zašto ne?“ Recimo: zašto bi itko normalan štitio mjesnog župnika pedofila što napastuje njegovu vlastitu djecu?! „A zašto ne?“ Recimo: zašto bi itko normalan upadao ljudima u bolničke sobe i nad uzglavljem im mrmorio očenaše?! „A zašto ne?“ Recimo: zašto bi itko normalan u Kninu, koji cijeli živi od socijalne pomoći, ulupao punkuracilijardu para u golemu betonsku crkvu?! „A zašto ne?“ Recimo: zašto bi itko normalan gradio dvadesetmetarsku Gospu od armiranog betona i šarenih stakalaca?! „A zašto ne?“ Recimo: zašto bi itko normalan gradio Križni put na morskom dnu?! „A zašto ne!“ Recimo: zašto bi, zaboga, itko normalan Kristu pod morem brisao znoj s lica? „A zašto ne?“
Pokušajte i sami. Postavite bilo koje pitanje - hrvatska država i suvremena hrvatska teologija imaju spreman odgovor: zašto ne? Evo, samo posljednji primjer - zašto bi, za boga miloga, itko normalan 2017. godine od moderne, sekularne Republike Hrvatske pravio srednjovjekovnu vjersku, teokratsku državu, europski katolički Iran? „A zašto ne?“ „Ne postoji ustavna definicija koja bi Republiku Hrvatsku definirala kao 'sekularnu'", odgovara u najnovijem broju Glas Koncila. „Izdizanje sekularizma iznad religija, na državnu ideologiju, bilo bi brisanje državne neutralnosti i stvaranje države u kojoj su sekularisti građani prvoga, a pripadnici religija građani drugoga reda.“ Zašto bi, međutim - čak i kad bi vrijedila ta imbecilna logika – vjernici onda trebali biti građani prvoga, a sekularisti drugoga reda?! Dalje znate i sami: a zašto ne?
Zašto bi inače, za boga miloga, hrvatska država sponzorirala Križni put na morskom dnu?
- Mislim da sam razriješio misteriju hrvatskog „Prvog i jedinog u svijetu projekta 'Križni put pod morem'“! – uzbuđenim će glasom tako za petsto ili hiljadu godina onaj profesor objaviti prijatelju Jacquesu. – U Novom zavjetu, kod Mateja, našao sam kako je Isus hodao po vodi, dozivajući svoje učenike da i sami po olujnom moru prošeću do njegova broda.
- Po vodi?
- Da. Pazi ovo: „I Petar je izašao iz lađe, pa hodajući po vodi pošao k Isusu. Ali kad je vidio olujni vjetar, uplašio se i počeo tonuti, te je povikao: 'Gospodine, spasi me!' A Isus je odmah ispružio ruku, uhvatio ga i rekao mu: 'Malovjerni, zašto si posumnjao?'“ Shvaćaš? Isus je iskušavao ljudsku vjeru! – gotovo će vikati stari arheolog. - Onaj tko vjeruje može hodati po vodi, i Krist kojega smo u Hrvatskoj pronašli na morskom dnu znači samo jedno.
- Ne misliš valjda…?
- Ne mislim, nego znam – trijumfalno će završiti profesor. – U ondašnjoj je Hrvatskoj, dragi kolega, Isus prvi put posumnjao.
Izvor: N1
