U odlomcima staroga i novoga – tako je crnogorski književnik Janko Đonović opisao Titograd u junu 1949, pred kraj prve petoljetke i prvog ljeta kada je „grad-mučenik“ okupan zracima po pravcima nekih novih ulica i vidika.
Pjesnik nije stigao samo da jednim elegantnim potezom pruži nova značenja riječi „odlomak“, tu gdje budućnost presjeca prošlost. Uspio je i da postane izvanredan reporter i hroničar ideje koja je sada u glavnom gradu potpuno zaboravljena! O nju se saplićemo na Blažovom mostu.
- Most koji direktno spaja grad sa njegovom desnom stranom, komponovan u jednom džinovskom luku sa nebom od betona, širok je kao kakav trg. Na njemu su izgrađene pješačke, tramvajske i druge saobraćajne platforme – piše Đonović.
Tramvaj u Podgorici! Ideja nikad realizovana, ali tako romantična u tom poslijeratnom vremenu, za glavni grad siromašne, izmučene, ali mlade republike koja je grabila da zaokruži svoju posebnost.
Naborana lica
Đonovićev izvještaj objavljen u beogradskom listu „Duga“ tog ljeta je pozitivan, nošen trudom neimara, ali i svjedočanstvo da je ratna koprena još nadvijala grad. Kao u Velsovom filmu „Treći čovjek“, glavni junak je onaj koji nedostaje - grad koji je nakon više od 70 bombardovanja ostao neprepoznatljivog novovaroškog lica...
- Podgorica je oslobođenje dočekala gola, pusta, prazna, krvareći na trideset i tri rebra. Pošto nije bilo ni kuća, ni ljudi u njima, nije više imala ni svog imena. Podgorica je označavala nešto što je postojalo, jednu određenu sadržinu koju su avionske bombe zatrle u sjemenu – napisao je Janko Đonović.
Dok piše o mraku bez dna, skeletima kuća i ulica u usamljenoj pustoši, uz poneki žižak fenjera ili svitac šibice, pjesnik oslikava portrete naboranih, starih lica ravnih onima iz njegove poeme „Crnci i Crnogorci“...
Susret na mostu
Ipak, to je podloga za priču o gradu koji je nastajao. Dok piše o životu koji je konačno pohrlio, udaru radničkih čekića koji su odjekivali danju i noću, novim i modernim građevinama – Đonović ne govori samo o jednom socijalističkom idealu, utopiji napretka.
Razgovor njega, došljaka, sa jednim Starovarošaninom iz tada još „živog“ naselja Tabana na Ribnici, vođen na samom Blažovom mostu, posebno je interesantan.
- Sa ovog mosta jedva se mogu viđeti one naše kutije za stanovanje, a na drugoj eno nove građevine kao topole! I jedne i druge podizale su i podižu naše ruke. Brzo ćemo se preseliti u nove zgrade, a ove neka nosi Ribnica u Moraču – izgovara lokalac, govoreći više o Podgorici, njenom identitetu i suštini od svakog pjesnika.
Ipak, Janko Đonović imao je za kraj još jednu sliku – jedan poseban vidik sa Gorice.
- Od aerodroma i željezničke stanice do novog, petospratnog Monopola i dugačkih, svijetlih fabrika namještaja ima dva-tri kilometra. Njih će, u skoroj budućnosti, prevaljivati tramvaji, zvoneći preko mostova na Morači – ispisao je pjesnik, širom zatvorenih očiju.
Ni Monopola, ni fabrika namještaja, ni aerodroma, ni tramvaja sada nema u pjesnikovom gradu. I to nije bitno u svijetu u kojem svaki zrak u ljetnjem magnovenju prelama nove vidike. Da je živ, pjesnik bi danas sigurno posvjedočio kako su mu se želje ostvarile... Stojan STAMENIĆ
FOTO: yugopapir.com
