„SCARY MOTHER“: Čudovište koje odsustvom miriše

Grozničavi portret žene, koja se iskreno plaši svojih potisnutih emocija, apsolutno je ravan majstorstvu jednog Rajnera Vernera Fasbendera. Ime mlade gruzijske režiserke značiće mnogo u godinama koje dolaze.

Prikaži sve

Portal AnalitikaIzvor

Često možemo da čujemo kako je majčinstvo najveća radost koju može da osjeti jedna žena. Injena najsvetija uloga. Kako ništa u životu nije bolje od ljubavi i zadovoljstva koje mogu da joj pruže djeca, te da su blagoslovene, a proklete žene koje nemaju porod. Ove i slične priče slušamo od kada je svijeta i vremena, ali srećom imamo umjetnost koja vri od veoma kompleksnih dekonstrukcija mita o ljepoti majčinstva.

Vjerovali ili ne, ove godine direktno u panteon fenomenalnih ostvarenja koja preispituju uloge koje ženama naslijepo udjeljuje društvo ulazi film jedne dvadeset sedmogodišnjedebitantkinje. Film „Scary Mother“ gruzijske režiserke Ane Urushadze je veoma hrabar i zreo esej o ženi koja nije rođena da bude majka, supruga, domaćica ili bilo ko drugi – osim ona sama.

Zapuštena žena

Strašna majka iz naziva filma gruzijske režiserke je pedesetogodišnja Manana (Nata Murvanidze) – koščata, zapuštena, neugledna žena poluizbezumljenog pogleda, koja liči na ljušturu u čijem je tijelu nekada stanovao duh. Upoznajemo je u sivom, depresivnom, soc-realističkom stanu u momentu kada završava knjigu u koju je usula cijelo biće.

Njen muž (Dimitri Tatashvili) i djeca je naizgled podržavaju, ali sitni, suptilni detalji koje polako otkriva režiserka, upućuju na to da je ova podrška lažna. Ili makar nije dovoljna – jer članovi Mananine porodice apsolutno nemaju pojma da pisanjem ova žena zapravo spasava sebe. I ne vide da joj je očajnički potrebna uloga koja je ne definiše u odnosu na njih - Manana je potisnula sve svoje da bi bila uzorna majka i supruga.

Stvari se dodatno pogoršavaju nakon što je knjiga završena, a porodicaokupljena za stolom da čuje Mananu kako je čita. Slijedi jedna od najupečatljivijih scena, prva od mnogih kada ćete biti ludi od sumnje da karakter i ponašanje ove žene imaju veze sa mentalnim poremećajem. Urushadze, koja pored režije potpisuje i fenomenalni scenario, briljatno održava ovaj osjećaj i još ga produbljuje do kraja filma.

Potisnute želje

Manana čita ubrzano, neizražajno, histerično, samo da već jednom završi sa ogoljavanjem pred kompletnim strancima od kojih unaprijed očekuje osudu - i to s razlogom. U knjizi, iako tvrdi da nije autobiografska, Manana je ispisala riječi pune odbojnosti, mržnje i gađenja prema članovima porodice, uz sočne, opscene i beskrajno prljave opise seksa sa nepoznatim ljudima. Naravno, muž je odmah zatražio da zaboravi na objavljivanje, nazivajući je svojom malom budalom.

Na njegovu veliku žalost, Manana više ne može da se vrati starom životu. Napušta porodicu koja je za nju samo inkubator potisnutih želja, neostvarenih strasti i vječitih frustracija. Iz pustare socijalnog realizma njihovog stana režiserka nas seli u vatreno-crveni prostor, knjižaru Mananinog prijatelja koji vjeruje da je napisala remek-djelo. Direktor fotografije Mindia Esadze, u pratnji savršeno odgovarajuće „pucketajuće“ muzike Nika Pasurija, briljira hvatajući i depresivne gradske prizore i prostoriju boje opscene požude koja preplavljuje junakinjinu knjigu, a sve više i nju samu.

Ludilo i sloboda

Glumica Nata Murvanidze utjeraće vam jezu u kosti načinom na koji igra Mananu i poigrava se idejom da je tanka, odveć pretanka razlika između ludila i slobode. U stanju je da bude ranjiva i ludo hrabra, previše povučena a impulsivna, zbunjena i veoma, veoma svjesna svega što želi...

Posebno briljira u sceni kada suprugu prepričava san u kom je postala filipinsko mitsko biće Manananggal - žena koja se noću pretvara u čudovište sa krilima slijepog miša i pije krv trudnicama. Ili kada počinje da skida svog prijatelja sa dugačkim bijelim dlakama na leđima, čije ostarjelo i izdeformisano tijelo izgleda kao izvajano u Aušvicu i diše kao da nikada u životu nije imao ženu. Kakav grozničavi portret žene koja se iskreno plaši svojih potisnutih emocija i čudovišta koje „odsustvom miriše“. Apsolutno je ravan majstorstvu filmova jednog Rajnera Vernera Fasbendera.

Zapanjujuća je zrelost tako mlade režiserke koja je uspjela da secira toliko kompleksan ženski lik na svjež i inovativan način i ostavi nas bez teksta – iako smo slične teme gledali mnogo puta. Njeno ostvarenje „Scary Mother“ definitivno je zaslužilo nedavna priznanja na festivalima u Lokarnu i Sarajevu. Dobro načuljite uši i otvorite oči – ime Ane Urushadze značiće mnogo u godinama koje dolaze.