Ne daj da ovaj dan potraje predugo – pjevala je Natali Dizdar na kraju svirke koja se već pretjerano odužila druge noći Lejk festa. Ipak, do kraja pjesme „Ne daj“ uspjela je da uhvati suštinu one intimne afere u koju je docvjetao festival kraj Krupca. „Ne daj da se sjutra ne vidimo“...
Lejk fest je nalik fudbalskom klubu koji je odigrao već toliko šampionskih sezona i mečeva, da je navijačima teško da shvate zašto ovakav tim i dalje bije bitke za opstanak. Ipak, to je realnost svijeta u kom jedna široka sjenka topola kraj brane Krupačkog jezera pruža rijetki bijeg od besmisla.
Najljepša pobjeda Lejk festa ove godine bio je nikada ljepši, veći i radosniji kamp - malo carstvo istomišljenika i utočište mladosti. Ipak, bitke koje se tiču opstanka festivala „tukle“ su se na koncertnom prostoru.
Zajedljivi komentari
Borba za opstanak naslućivala se već uoči festivala, kada je objavljen program mršaviji u odnosu na prethodno izdanje i čudnjikav lajn-ap. Ipak, glavna zamjerka nije bio izostanak velike zvijezde kao što je Manu Chao, koji je prošle godine bio zasluženi kec na desetku.
Problem je u tome što Lejk fest ove godine nije ugostio toliko imena koja se uklapaju u prepoznatljivi koncept. Ovaj festival je nastao i opstaje kao rokenrol manifestacija – i apsolutno zaslužuje da svakog ljeta bude stjecište regionalnog roka, sa fokusom na alternativnu scenu.
Naravno, slika nije crno-bijela. Onima koji su po društvenim mrežama tokom festivala zajedljivo komentarisali kako će „sigurno na narednom Lejku nastupiti Tropiko bend“ treba poručiti da su ipak propustili mnogo. Trebalo je da budu kraj jezera.
Najljepša slika za „nevjerne Tome“ bila je predstava pop-rok veterana iz grupe Galija. Dovoljno je bilo vidjeti Nešu kako, kao neki stari i suncem ispečeni barba na palubi rokenrol-barke, održava ravnotežu čvrsto stežući usnu harmoniku dok izvodi „Da me nisi“ i „Uzalud se trudiš“ u maniru velikog majstora bluza i folka!
Takva Galija je suptilno klizila i do nasljeđa prog-roka sedamdesetih, pa i podsjetila na najproduktivniju, zaboravljenu fazu stvaranja grupe prije 40 godina. Suptilno – a dovoljno da pomiri okorele alternativce i posjetioce festivala koji su došli da čuju samo desetak opštepoznatih pop-rok hitova. I više nego dovoljno za urnebesnu žurku koja je nastala poslije prvih taktova „Kotora“.
Pjevanje srca
Festival je na koncu dokazao da senzibilitet nije toliko bitan kada se svira i pjeva od srca i vješto prati reakcija publike. Baš onako kako su to radili Hladno pivo, Galija i Pero Defformero, a što je nedostajalo svirkama Natali Dizdar, Nevernih beba ili Zabranjenog pušenja.
Seju Seksonu se ipak ne može zamjeriti mlaka svirka, niti to što je svjesno zaobišao neke hitove iz predratne faze benda. Sigurno se u Sarajevo vratio zadovoljan - znalci u publici najbolje su reagovali na nekoliko pjesama koje su vezane za njegovo stvaralaštvo, kao što je „Poso', kuća, birtija“.
Veoma bitno: u situaciji kada je među nekoliko hiljada prisutnih debeo procenat tinejdžera, dragocjeno je to što su neke poruke udarnih izvođača imale jasan, aktuelan i ispravan socio-politički kontekst. Od Kekinove psovke zbog svih rampi koje je morao da pređe na putu od Zagreba do Nikšića, do Sejove „pajtonovske“ pridike o snalaženju u svijetu tranzicione korupcije...
Skladna cjelina
Konačno, organizatori zaslužuju visoku ocjenu za snalaženje u suženom manevarskom prostoru. Ne radi se samo o najboljem ozvučenju do sada, odličnom izboru i rasporedu štandova za piće i hranu ili nikad efikasnijem pristupu festivalskom prostoru na kontrolnim punktovima. Ako su u utakmicu ušli sputani sa iznuđenom jeftinijom startnom postavom izvođača, onda su ih na terenu posložili tako da cjelina izgleda skladno.
Jedina zamjerka vezana je za satnice nastupa crnogorskih grupa. Freedom, Parampaščad, Mikrokozma i Gomila nesklada nastupiili su prerano. Premalo je ljudi čulo kako se svira od srca i sprema domaći zadatak za visoke ocjene.
Sve to je veliko iskustvo i za domaće bendove i za organizatore koji su posljednju noć koncipirali najbolje. Dokazali su da su mirisi etno-muzike i Balkana (urnebesni Pero Defformero koji svoj hevi-metal naziva prosto turbo folkom, pedantne Neverne bebe, vratolomni Kiril Džajkovski) odlično oružje za finiš bitke.
Išiban vjetrovima prostora i vremena koji znaju da u startu zavežu ruke, Lejk fest je ipak sačuvao sebe. Već mu je sedam godina i stasava uspravne kičme. I zaslužuje pažnju onih koji mogu pomoći da naredne godine krene u borbu sa boljih startnih pozicija. Da bi rastao i dočekao veliku regionalnu šampionsku sezonu... Stojan STAMENIĆ
FOTO: Marko Ristić / Biljana Martinić
