Piše:
Marija Ivanović
Kakva se samo halabuka digla oko švedskog reditelja Rubena Ostlunda kada je 2014. godine u Kanu prikazan njegov film „Force Majeure“ („Viša sila“). Ime do tada nepoznatog reditelja završilo je na većini godišnjih top lista kritičara širom svijeta. Ostlund je zaslužio takvu pažnju poslije hirurški preciznog eseja o porodičnim odnosima koje testira instinktivna reakcija oca da sačuva sopstvenu glavu,umjesto da spasi ostatak porodice od smrtne opasnosti.
Zato je bilo logično da Ostlundov novi film „The Square“ privuče veliku pažnju na ovogodišnjem Kanskom festivalu, iako niko nije mogao ni da sanja da će preoteti Zlatnu palmu gomili mnogo političnijih i opasnijih ostvarenja u takmičarskoj selekciji. Ipak, „The Square“ jeste osvojio najveće priznanje Kana – i to potpuno nezasluženo.
Izgubljeno čedo
Za razliku od zaokruženog i snažnog filma „Force Majeure“, Ostlundovo kansko čedo je potpuno izgubljeno i nedovršeno. Gradeći satiričnu pripovijest o postmodernom svijetu umjetnosti, reditelj je načeo mnoge staze. Istraživao je, šetkao, njuškao i kotrljao se, ali ni na jednom od odabranih puteva nije došao do kraja. Zaustavljao se i vrtio ukrug, kao da ne zna da li je to putovanje uopšte vrijedno truda.
Ostlundov glavni junak je Kristijan (Klos Bang) – prepotentni, privilegovani snob koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost. On je kurator prestižnog muzeja koji uskoro treba da otvori važnu postmodernu postavku „The Square“. Postavku zapravo čini samo jedno djelo.
To je bijeli kvadrat, čija autorka kaže da je osmišljen da podsjeti ljude da treba da pomažu jedni drugima, pruže utočište drugom i sačuvaju ga od sebe. Kristijan i ostatak osoblja muzeja izgledaju kao da duboko vjeruju u vrijednosti koje predstavlja kvadrat, ali onda nastupa haos.
Kriza identiteta
Kristijanu neko krade mobilni, novčanik i manžetne. Nakon što locira telefon preko aplikacije, Kristijan dolazi ispred zgrade u kojoj živi lopov. Svim stanarima tajno ostavlja istu poruku u kojoj kaže da će prijaviti krađu policiji ako ne dobije stvari nazad.
I zaista dobija ukradene stvari, ali ne računa na to da će možda neki od poštenih stanara da mu napravi problem zbog toga što ga je optužio za nešto što nije učinio. Kada se na to doda još nekoliko problema u koje upada na poslovnom i privatnom planu, na vrata Kristijanovog uma brzo kuca kriza identiteta.
„The Square“ je suva crnohumorna komedija koja ima nategnutu atmosferu kao da može prerasti u tragediju svakog trenutka – ali samo u prvoj polovini. Drugi dio 142-minutnog filma je gotovo nepodnošljiv. Ostlundovo ostvarenje ima mnogo dobrih momenata, ali oni sve vrijeme ostaju u potrazi za dobrim filmom i na kraju završavaju u ćorsokaku.
Ovaj film podsjeća na sliku Džeksona Poloka - reditelj razbacuje čudne ideje na veliko platno, pokušavajući da kupi pažnju publike neobičnostima koje su ili genijalne ili apsolutno ne funkcionišu. „The Square“ je najbolji kada se ruga licemjernom svijetu umjetnika.
Nerazrađene ideje
Dobar primjer je buržoaska večera sa performansom iznajmljenog čovjeka-gorile. Ili superzabavna scena sa čovjekom koji ima Turetov sindrom i ne može da kontroliše glasne psovke koje izbacuje tokom Kristijanove umjetničke večeri.
Nažalost, čak i ove zanimljive ideje ostaju nerazrađene. Ostlund samo može da sanja o mračnoj kritici postmodernog društva kao što je Roj Andersonova ili ruganju lažnim vrijednostima buržoazije u režiji Luisa Bunjuela. Zapravo, kada je najbolji, „The Square“ izgleda kao nešto što su režirali Anderson i Bunjuel – nakon burne pijane noći kad im nije bilo do snimanja.
Sasvim je jasna njegova namjera da pokaže da živimo u svijetu nepovjerenja i iskrivljenih vrijednosti, ali Ostlund nije uspio da „zakuca“ do kraja filma. Kroz urnebesnu vinjetu sa Kristijanom, kondomom i američkom novinarkom (Elizabet Mos) odabrao je odličan put da prikaže otuđenje u modernom svijetu, a onda je samo stao. Udario je u zid. Nije znao šta da uradi sa likom američke novinarke koja na početku djeluje obećavajuće zahvaljujući šarmu i talentu sjajne Elizabet Mos.
Zbog toga što Ostlund ne može nijednu ideju da istjera do kraja, cijeli film djeluje nedovršeno i pretrpano. Servirano je mnogo dobrih, ali suštinski šupljikavih ideja koje nikako ne mogu da se uklope i osnaže širu sliku. Ostlund je zagrizao mnogo više nego što je mogao da sažvaće, iako mu to nije smetalo da osvoji Zlatnu palmu. Kanski festival je nekad takvo razočaranje.
Ocjena: 5,7/10
Režija: Ruben Ostlund Uloge: Klos Bang, Elizabet Mos, Dominik Vest, Teri Notari, Kristofer Laso Trajanje: 142 min
FOTO: vox.com / indiewire.com
