Piše: Milorad POPOVIĆ
Mladena Lompara upoznao sam prije trideset i pet godina. Upravo u vrijeme propasti jedne epohe i najave rađanja drugog neponovljivo dramatičnog vremena koje će se pamtiti po različitim iskušenjima, nevoljama, ali i pregnućima: političkom progonu, siromaštvu, ratovima, sankcijama, etničkim čišćenjima, promjeni državnih uređenja, i stvaranju novih država. On je po godinama bio najstariji - i u književnom miljeu najpoznatiji - u onom malom formativnom krugu crnogorskih indipendista okupljenih u Književnoj opštini Cetinja.
Nesalomljiva volja
Velika iskušenja koja su došla par godina kasnije svi smo podnosili na različite načine: jedni su odustajali kod prve ozbijlne prepreke, drugi nešto kasnije, oni treći su se odmetnuli kad su se naše političke ideje nominalno ostvarile. Jedan među nekolicinom koji nikad nije odstupio, iznevjerio ili izdao prvobitne ideje časti i prijateljstva, borbe za nacionalna i građanska prava, bio je Mladen Lompar. Sve one nevolje, lične i kolektivne, s kojima se morao hrvati, podnosio je superiorno, bez prenemaganja i bučnosti, sa njemu svojstvenom ironijom. Oni koji ga nijesu bili dovoljno upoznali osupnula bi spoznaja da se iza te nonšalantne, krhke i nadasve šarmantne pojave skriva nesalomljiva volja i postojanost u odbrani svojih ideja i načela. Jer, njegov gospodstveni habitus toliko se razlikovao od nas ostalih montanjara koji ponekad nijesmo umjeli sakriti grubost i nedelikatnost u gestovima i izražavanju. Međutim, kad god je bila kritična situacija, na primjer, kad se spremala partijska odmazda prema čelnicima Književne opštine Cetinja ili nekoliko godina kasnije kad je trebalo spašavati Sretena Vujovića od policije poslije napada na Momira Bulatovića, Mladen je pokazao više hladnokrvnosti i hrabrosti od onih koji su galamili i busali se u prsa junačka. Ovo pominjem i zbog toga što su drugi takozvani prvoborci, u samohvalama, lažljivim memoarima i novinskim razmetanjima, pripisivali sebi više zasluga nego što im pripada u stvaranju tog jezgra pokreta otpora iz kojega će se kasnije stvoriti Liberalni savez, antiratni mediji, alternativne kulturne i esnafske organizacije. Nemjerljiv je i neuporediv doprinos Mladena Lompara u osnivanju Književne opštine Cetinja, pogotovo u pokretanju časopisa Ars. Njegov pečat na profilisanju Arsa, u vizuelnom i koncepcijskom smislu, ostaće trajan. Mladenovo iskustvo, njegovo obrazovanje, taktilnost i estetska rafiniranost bile su od presudne važnosti da časopis sve ove godine zadrži visok profesionalni nivo i da jezgro redakcije ostane na okupu.
Gorke spoznaje
I u Mladenovom slučaju potvrdilo se da idealisti stvaraju svjetove, ali i to da se njihovim idejama okoriste drugi, koji imaju manje imaginacije, ali više smisla za realpolitiku i različite konjukture. U noći nakon pobjede na referendumu 21. maja 2006. godine napisao sam jednu kratku pjesmu koju sam posvetio Mladenu: „Opet su pobijedili oni što su nas progonili - s našom idejom ovoga puta. Nas nekolicina nigdje nijesmo mogli pobijediti”. On je Neponovljiva kreativnost i moralni uzor teško podnosio spoznaju da se, upravo poslije referenduma, u godinama kad se očekivalo da će proces crnogorske emancipacije biti nezustavljiv, zbog nedoraslosti, površnosti ili nevoljnosti vlasti desila propast nacionalne politike, što je uzrokovalo odumiranje institucija i asocijacija koje su imale presudnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti i građanskog otpora devedesetih godina prošlog vijeka. No, više od nesposobnosti vlasti mučilo ga je konvertitstvo i renegatstvo onih svojih sapatnika iz ranih devedesetih godina koji su, zarad ljutnje na mali ili krivi dio, sujete ili bolesnog vlastoljublja, ušli u kolo velikosrpske i moskovske agenture koja je htjela nedavno - i vazda bi da joj padne šake - zapaliti Crnu Goru u živi oganj. Mladen je, ipak, prije svega bio pjesnik: iskusan u trpljenju ali naivan i bespomoćan kad se suoči s niskim porivima i izdajstvom bliskih ljudi. U jednom od posljednjih razgovora gorko me je podsjetio na kredo Huana Ramona Himenesa: „Manjina, zauvijek”, i onda smo se složili da je našoj narodnoj književnosti poslije opisa junaštva najčešći motiv izdaja, to jest da bi najdeblja crnogorska knjiga poslije istorije junaštva bila istorija izdajstva. Prirođena osjetljivost različito se odražavala na njegov duh i tijelo. Pomenute nedaće, te porodične nevolje, tragične smrti prve supruge Dragice, gubitak mladog sinovca Toma, smrt braće Neđeljka, Pera i Pavla, čeličile su i izoštravale njegov duh, što se najbolje očitovalo u kasnijoj poeziji. Mladen je uspio - Eliot je tvrdio da su to u stanju samo najveći pjesnički talenti - da svoja najbolja djela stvori u zrelom životnom dobu. Ipak, tijelo je popuštalo, urušavalo se, kopnilo, i u potonjih dvadeset i šest godina slijedile su jedna za drugom hospitalizacije, operacije bubrega, srca, grla i stomaka: brojna zračenja, hemoterapije, kontrole. Ljekari su ga više puta otpisivali, ali on je svaki put demantovao medicinske nalaze i prognoze. Prije samo nepuna dva mjeseca preživio je i operaciju aneurizma u Podgorici, nakon što su ga zbog opšteg zdravstvenog stanja, odbili operisati hirurzi u Beogradu, Zagrebu, Gracu. Koliko je njegova volja za životom bila neuništiva svjedoči i to da me je neposredno poslije operacije pozvao i rekao da će dogovorenu knjigu pjesama završiti na vrijeme, prije kalendarskog kraja ove godine.
Jedinstveno djelo
Mladen je dugo i junački odolijevao smrti. Iz svakog opiranja prolaznosti i prkosa ništavilu izvire novi život, stvara se nova i neponovljiva kreativnost. On je stvorio jedinstveno književno djelo kojim je obezbijedio mjesto u samom vrhu našeg pjesničkog Panteona. Odlazak Mladena Lompara predstavlja težak i nenadoknadiv gubitak za njegovu familiju. Mladenovi prijatelji i saradnici ostali su bez saborca, koji je plijenio znanjem i dobrotom, okupljao mlađe autore, i služio im kao svojevrsni moralni uzor. Crnogorska kultura izgubila je jednog od najistaknutijih pregalaca i stvaralaca. Crna Gora je ostala bez svog najvjernijeg sina. Mladenovo djelo, u domenu poezije i istorije likovne umjetnosti, nastaviće svoje trajanje odmaknuto od dnevnog, efemernog, prolaznog: i ukoliko crnogorska kultura opstane, nesumnjivo će biti jedan od njenih trajnih stubova.
Pjesnik nostalgične vizije Cetinja i Mediterana
Pjesnik melanoličnih versi, refleksivne i nostalgične vizije Cetinja i Mediterana, u crnogorsku poeziju unio je dotad nepoznatu rafiniranost i otmjenost crpeći svoje inspiracije iz stare dukljanske baštine, Crnojevića štamparije, legendi o gospođama Jakvinti i Darinki… nadgrađujući mladalačku poetiku koja je svojevremeno bila pod uticajem velikih pjesnika mediteranskog svijeta, Sen Džon Persa, Euđenija Montalea, Jorgosa Seferisa. Lomparovu poetiku obogatilo je i njegovo likovno obrazovanje, pa se podtekstu njegovih pjesničkih slika i refleksija mogu naći i motivi iz Dadovih, Milunovićevih ili Dimitrijinih slika i grafika. S druge strane, njegov doprinos crnogorskoj istoriji umjetnosti nije dobio zasluženu recepciju i priznanje. On je u svojim monografijama i esejima pjesničkom senzibilnošću i erudicijom proširio značenja i razumijevanje glavnih tokova crnogorske likovne scene. I u Lomparevom slučaju potvrđuje se, kao što je to slučaj, na primjer, sa Otom Tolnaiem, Tonkom Maroevićem, Alenom Boskeom ili Anrijem Mišoom, da su izvorni pjesnici najsuptilniji poznavaoci likovne umjetnosti.
Pobjeda
