Preraspodjela radnog vremena podrazumijeva da zaposleni jedan period godine radi duže, a jedan kraće, s tim da ukupno radno vrijeme u prosjeku ne može biti duže od punog radnog vremena. Određeno rješenje prisutno je i u važećem zakonu, ali je ono neprecizno, i ne definiše maksimalno trajanje radnog vremena, što je ostavljalo prostora za prekoračenja u pogledu trajanja rada.
Nacrtom Zakona o radu Vlada je primijenila standarde sadržane u Direktivi 2003/88, koja se odnosi na modele organizacije radnog vremena, i ograničila trajanje radnog vremena u korist zaposlenog‚ tako da ukupno radno vrijeme u toku mjeseca može trajati najduže do 54 časa sedmično, a na sezonskim poslovima najduže do 60 časova sedmično.
Na taj način, u slučaju preraspodjele radnog vremena, zaposleni ostvaruje pravo na sve predviđene odmore u skladu sa zakonom, što takođe nije bilo dovoljno obezbijeđeno važećim Zakonom. Obavezama koje su novim rješenjem propisane za poslodavce, eliminisan je prostor za moguće zloupotrebe i olakšan posupak inspekcijske kontrole, a propisane su i visoke novčane kazne za one koji prekrše utvrđene obaveze.
Istitut preraspodjele radnog vremena značajno je unaprijedio položaj zaposlenih, što potvrđuje i činjenica da je ovo rješenje naišlo na odobravanje sindikata, a na nivou radne grupe postignuta je saglasnost među socijalnim partnerima.
"Dakle, nema govora o nepovoljnijem rješenju za radnike, niti je zakon mijenjan na štetu zaposlenih, već će se eliminisati postojeća nepovoljna praksa kroz buduću primijenu odgovarajuće Direktive, i uz poštovanje odredbi međunarodnog prava", zaključuje se u saopštenju.