“Već nedelju dana Tramp je uključen u nuklearno balansiranje sa Sjevernom Korejom, najavljuje vojnu akciju u Venecueli i flertuje sa belim suprematistima kod kuće. On nudi sve suprotno od stabilnog, predvidivog i mirnog vođstva koje saveznici žele od Vašingtona“, navodi Rečman.
Prema njegovim riječima, Amerika gotovo da nije odgovorila na Trampove prijetnje Sjevernoj Koreji, korišćenje izraza poput “vatra i bes“ i “repetirano je i napunjeno“.
“Čak i da je sve to samo blef – kredibilitet Amerike je na tacni, kao i rizik od stvarnog eskaliranja situacije u sukobu sa Sjevernom Korejom. Još gore, Trampova administracija otvoreno flertuje sa idejom preventivnog napada, iako Amerika može da se podsjeti kako je reagovala na nuklearne prijetnje Staljinove Rusije ili Maovljeve Kine. Svi prethodni predsjednici su odbacili ideju preventivnog napada na nuklearne sile – iz očiglednih razloga“, dodaje Rečman.
Ni unutrašnja pitanja nisu sjajna, primjećuje autor i dodaje da su pojedine izjave Trampovih saradnika nevjerovatne.
“Nedavno je Sebastijan Gorka iskoristio korejsku krizu da stane u odbranu svog šefa rekavši da je Amerika bila uz svog predsjednika Džona Kenedija tokom kubanske krize, uz pozivanje na zajedništvo. Podsjećam, nekadašnja njemačka vlada koja je dovela Evropu do Prvog svjetskog rata je bila pod domaćim pritiskom, a onda je vlast rekla da ne priznaje nijednu drugu partiju ili organizaciju do vladajuće i da se od tog momenta svi smatraju njemačkom braćom. A Gorka je zatražio nacionalno jedinstvo“, ističe Rečman.
Potom se obratio i onima koji misle da će se Trampa lako riješiti.
“Oni koji polažu nade u američku ’duboku državu’ su krivi zbog svog mišljenja zasnovanog na željama. Primoravanje Trampa da ode iz kancelarije ostaje veoma težak zadatak i rizikuje provociranje dalje radikalizacije, kako na domaćem planu, tako i u spoljnoj politici. Sve je to znak duboke društvene krize, koja neće nestati ni kada Tramp bude otišao. Loši životni standardi za mnoge obične Amerikance su doveli do Trampovog izbora, na talasu bijesa i ljutnje naroda. Kombinujte to sa socijalnim i ekonomskim rasulom, sa strahom koji se širi svijetom i političkom kulturom koja njeguje oružje i vojsku – to je formula za državu čiji odgovori na međunarodne krize mogu da budu samo – ’repetirano je i napunjeno’“, zaključuje Rečman.
