Piše: Rajko CEROVIĆ
Vasojevićka, ne mala nevolja, sastoji se u tome da su - uprkos nesumnjivo zamašnog broja svojih četnika - imali mnogo više istaknutih pojedinaca na drugoj strani, od kojih nekima još nijesu podignuti spomenici.
Bez vasojevićkih narodnih heroja, generala, poslijeratnih diplomata, velikih pisaca i humanista, kao i drugih zaslužnih članova najviših jugoslovenskih i crnogorskih institucija, teško bi bilo zamisliti crnogorski i jugoslovenski oslobodilački antifašistički pokret.
Nevolja je, opet, da na anticivilizacijsku ideju – mislim na podizanje spomenika jednom od najvećih krvnika u Drugom svjetskom ratu - u Beranama nema otpora, ni pozivanja na druge ličnosti kojima je odavno trebalo podići spomenik. Gdje su pismeni Vasojevići, čak i ako potiču iz četničkih porodica, da ne kažu koliko su sve Vasojeviće proslavili u svojoj literaturi Mihailo Lalić i Radovan Zogović?
Zar još uvijek niko nije objavio ideju da treba spomenikom, ili bar skromnom bistom, obilježiti mjesto rođenja dvojice, u domaćoj kulturi najistaknutijih Crnogoraca? Ili obilježiti u Beranama, skromnom spomen pločom na kući u kojoj je Lalić stanovao dok je bio u gimnaziji. Bio bi to, opet, i pomen jedne od najboljih gimnazija koje smo u Crnoj Gori imali između dva rata.
Može neko neuk reći da Lalić u svome velikom književnom djelu nije proslavio vasojevićki kraj, da ga je ,,ocrnio“ literarnim svjedočenjem o krvoločnoj četničkoj potjeri šačice komunista koji su bili ostali u ilegali. Ali, ne zaboravimo da su i Lado Tajović i progonjeni drugovi takođe su Vasojevići; da se, osim za goli život, fanatično bore da očuvaju visoko moralno nasljeđe svojih predaka. I da ne oskudijevaju u ljubavi prema vlastitom zavičaju i njegovim časnim ljudima.
Kad danas književno pismen čovjek pomisli na Vasojeviće, u njemu odmah vaskrsavaju Lalićevi nezaboravni likovi od Lada Tajovića, Ivana Vidrića, nesrećnog Veljka Plećovića i drugih, a teško da se sjeća četničkih likova.
Visoko cijeneći Lalićevo književno djelo i njegove ne male zasluge za crnogorsku kulturu, u Podgorici su zamijenili jednu neuglednu ulicu u Zagoriču, ranije posvećenu Laliću - bulevarom koji se nastavlja na bulevar Svetog Petra Cetinjskog i vodi dalje prema Marezi. Toliko država Crna Gora cijeni svog velikog pisca.
Kad u Beranama osvane, bar jedna uličica sa Lalićevim imenom, bojim se da će se tamo odigrati golemi civilizacijski prevrat. Čast Andrijevici, koja je - istina tek nedavno - svojem centru za kulturu dala ime Mihaila Lalića. Neka samo ispred zgrade podignu još biste Zogovića i Lalića, mnogi će im, doduše ne samo zbog toga, dolaziti u hodočašće.
Vasojevići su poitali da svoju bruku ovjekovječe, dok su drugi, neosporno pametniji, prepustili svoje četništvo zaboravu. Bilo bi, vjerovatno, i na nekim drugim stranama sličnih ambicija, ali tamo, kako kažu, nastoje čuvati obraz. Tim prije što četničkoj đeci, od oslobođenja naovamo, nije mnogo toga falilo.
Zaista je danas više nego nepotrebno kopati po starim podjelama. Imamo hiljade prečih poslova. Ako neko baš hoće da bude Srbin, neka mu bude, ali je nepošteno između Srba i četnika stavljati - znak jednakosti.
Nažalost, postupci pojedinih zastupnika srpstva u Crnoj Gori čine da se ta dva pojma što više srode. Da u Crnoj Gori ima dovoljno pravih Srba udarili bi im bar po pedeset tojaga po turu.
Vasojevići, staro i ugledno crnogorsko pleme ne smiju biti brukani podizanjem toga spomenika u svome Zaostru. I još po vrhu, u Beranama, i to tobože i uz pomoć Vlade.
Nijesu Vasojevići srpsko pleme, kako su neki tvrdili, jer Srbi nikada nijesu imali plemena, ni u nemanjićko vrijeme. Kad kažeš pleme time si trajno udario crnogorski pečat.
Ne zaboravimo da je iguman Mojsije Zečević bio najpovjerljiviji čovjek još Petra I. Mnogo su se Vasojevići, i u najtežim turskim vremenima, borili za jedinstvo sa Crnom Gorom.
Ko su sad ti Kićovići i Kikovići da se sprdaju sa časnim građanima Berana i zapomažu po Zaostru?
Pobjeda
