Piše:
Vladimir Maraš
Podgorički žaropek je u punom naponu. U crveno. Ni na primorju nije bolje - pakleni talas visokih temperatura se dobro osjeća i pored morske vode. Vele da će ovih dana da popušti, da se makar naspavamo da valja. U ovakvim uslovima, čoeku ostaje da narihta klimu, sluša neku dobru muziku, čita finu knjigu i uhvati krug uveče, kad dobro mrkne. Može i da gleda Pink TV, super im je program.
*****
Srećom, pri vodi sam ovih dana, pa šetajući u večernjim satima, imam priliku da utvrdim činjenično stanje kada su u pitanju kulturna dešavanja na našoj obali, s akcentom na zaliv i ovo oko njega.
Poster za koncert balkanske folk dive (baš je nebitno ko je u pitanju, ali ima plavu kosu) na crnogorskom primorju (lokacija poznata autoru) najavljuje cijenu od deset eura za ulaznicu.
I to ne bi bilo toliko čudno, je li, navikli smo na te treš/folk standarde, da odmah ispod te informacije ne stoji još jedna – „ulaznice za djecu do pet godina su sedam eura“.
Zaista nije mnogo važno koja je „zvezda“ u pitanju, primjenljivo je na estradnu mnozinu sa ružičastom pozadinom. Dakle, svi vi, turisti i domaći, koji želite da prisustvujete paradi kiča, falša i neukusa, imate mogućnost da, osim sopstvenog uništenja za „jednu crvenu“, za dodatnih i tričavih sedam eura krenete s procesom trovanjasopstvene djece. Ako vam ovo nije primamljivo, ne znam šta je. Osvijestite se konačno, dok ima ulaznica.
Nedugo zatim, u poznim večernjim satima, kad oganj popušti, društvenim mrežama počinju da kruže audio/video zapisi koji prikazuju spektakl epskih razmjera - folk diva u punom naletu, raja se pali i žari, a ona eto, poneki ton i pogodi, da ne griješim dušu.
Ljudima je super, internetom kruže slike još jednog uspješnog koncerta na crnogorskom primorju, lova je legla u džepove i svi su zadovoljni. Idemo dalje, čekamo smjenu turista i novo punjenje. Ipak, za deset eura po osobi teško ćete bilo gdje na svijetu moći da prisustvujete ovakvom i sličnim spektaklima. Tu smo makar jedinstveni u svijetu.
Ova situacija me neodoljivo podsjeća na one sado-mazohističke klubove po svijetu, đe vas, ne za male pare, korbačaju „po leđa“, biju po glavi nekom kutlačom i dozirano pušta'u krv. Sve za ljubav.
Nakon toga, očistite se, namažete rane nekom top kremom za ožiljke i modrice, uskočite u svoje preskupo odijelo i još skuplji automobil, i doma kod žene i đece - ka' normalni. E tako je i sa ovom pink kulturom. Dokaz da smo kao nacija (ama i ovi turisti) zreli za jednu kolektivnu psiho seansu, u produženom trajanju.
*****
Istim tim društvenim mrežama provukle su se i fotografije čovjeka koji u punoj ratnoj morskoj opremi, na kopnu, u maniru svetog Georgija, trozupcem uzima život rijetkoj i zaštićenoj životinji - morskoj kornjači.
Koji su razlozi za ovakav čin, ne znam i iskren da budem, ne zanima me mnogo. Možda ga je ona, u svom prirodnom staništu, morskoj vodi, gricnula ili na bilo koji drugi način iznervirala, ali nijesam siguran da je zaslužila onakav kraj.
Saznajem i da to nije jedini slučaj kada su morske kornjače u crnogorskim teritorijalnim vodama izvukle deblji kraj u borbi sa čovjekom. Kako god bilo, nadam se da će ova država naći način da ih zaštiti, što bi podrazumijevalo adekvatnu kaznu (lično bih tražio maksimalnu) za počinioce ovakvih (ne)djela.
*****
Do prije neku deceniju, osim lokacija na crnogorskom primorju za koje se znalo da njeguju narodnu muziku, ostatak crnogorske obale u turističkoj sezoni, bio je dom rokenrol kulture (uključujući i moderne svjetske žanrove poput džeza, soula i fanka) - Bar, Sutomore, Petrovac, Budva, Kotor i cijeli zaliv, Tivat, Herceg Novi...
Narodnjački orkestri su tada bili jako dobri, uz njih i vokalni solisti. Mi „rokeri“ ponekad smo išli da ih čujemo, vidimo kakva ozvučenja koriste, kakvom audio tehnikom raspolažu i koje instrumenteimaju. Jednostavno, družili smo se.
Narodnjaci su tada najčešće bili dobri likovi, opaki muzičari koji su svirali više žanrova, a obreli se u narodnoj muzici, što zbog novca, što zbog ličnih muzičkih senzibiliteta. Svugdje ste mogli naići na dobru svirku, od bendova koji su sezonski dolazili u Crnu Goru do domaćih muzičara. Da, naših, crnogorskih. Nije ih bilo mnogo, ali su imali svoje lokacije za svirku i svoju publiku.
To me podsjeti da su već prošle tri godine od kada sa nama nije jedan od najboljih koje je Crna Gora imala. Tri godine su od kada u Crnoj Gori ne možete čuti „Just the Two of Us“ u njegovoj izvedbi. Tri godine su od kada vratovi violončela vape za njegovom vanvremenski talentovanom ljevicom. Tri godine od kada nema onog kratkog komada „Tell me do you wanna fu.k with me“. Tri godine od kada smo kao društvo obogaljeni u umjetničkom, muzičkom smislu. Svi mi. I mnogo umjetnički razvijenija društva bi osjetila prazninu koja je nastala njegovim preranim odlaskom. Tri godine su od kada sa nama nije Igor Perazić.
