Piše: Boban BATRIĆEVIĆ
Kad otvorimo tamne odjele povijesnog albuma crnogorske istorije, zadržaćemo se na stranicama o Pavlu Đurišića (1908–1945). Nalazimo čvrsto, oholo i zgodno lješansko lice s dugom četničkom bradom i očima koje strijeljaju. Po toj slici da se zaključiti da se radilo o čovjeku prijeke i surove naravi.
Na slikama iz mladosti vidimo ga bezbradog u uniformi Jugoslovenske kraljevske vojske, u kojoj je dogurao do čina kapetana I klase. Kao što svaka enciklopedija mrtvih ima svoje podrubrike i dodatne reference, tako i ovaj povijesni album ima svoje – Ilija Đurišić, Pavlov otac, ratovao je za kralja Nikolu I i Crnu Goru u balkanskim i Prvome svjetskom ratu u kojemu je i poginuo, pa su se o Pavlu starali majka i đed. Nakon školskih dana u Podgorici, nalazimo ga u Beranama u učiteljskoj školi i gimnaziji, a zatim na raznim vojnim kursevima po Kraljevini. I možda bi to bila jedna obična oficirska biografija da nije izbio Drugi svjetski rat; ovako, po onoj izlizanoj nutuknici - da izuzetna vremena izvajaju izuzetne biografije - možemo reći da je Đurišić zahvaljujući ratu napravio nevjerovatnu biografiju.
Naravno, ovđe riječ „nevjerovatna“ nema nikakav pozitivan karakter, ali smatramo da bi u povijesnom ogledalu njenu refleksiju dobro opisale riječi jednog rođenog Podgoričanina: „Ima ljudi čiji je trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zvezde dugo još vređa oči“.
Rani radovi
U početku rata, tokom napada na Jugoslaviju, Đurišić je branio svoju domovinu od neprijatelja, a potom i bio učesnik Trinestojulskoga ustanka, da bi nakon nekoliko mjeseci prisegnuo Talijanima s namjerom da uništi partizanski pokret.(Inače: klasičan kliše u četničkim biografijama, mada će tih nekoliko mjeseci rata s Talijanima izazvati istorijsko sljepilo kod današnjih promotera ravnogorske doktrine, budući da oni svoju sliku povijesti grade samo na tim mjesecima, zanemarujući četiri debele godine kasnije kolaboracije).
Kvislinška posla
Dobar je Đurišić bio cjenkaroš – uspio je od fašista osigurati sigurnu skrb za svoje pristaše – 20 kvintala hrane dnevno (zato su četnike još tada zvali „makarondžije“), dobro naoružanje – puške, mašinke, teške mitraljeze, topove i minobacače te plate za svoj učinak. Četnici nijesu imali drugih obaveza prema Talijanima do da darivanim oružjem - ubijaju svoje sunarodnike partizane i neprijatelje Osovine.
No, kakav bi Đurišić bio četnik da nije poštovao i četnički program – tako je pored ubijanja antifašista (nekoliko hiljada pripadnika NOP-a), Pavle sa svojim jedinicima ubijao muslimane. I to s velikom slašću i u velikom broju – o čemu je redovno izvještavao Dražu Mihailovića. Đurišićeve jedinice poklale su preko 15.000 muslimana i nemilitarizovanog stanovništva u rejonima Bijeloga Polja, Pljevalja i Foče, od čega većinski đece, žena i starih.
Sve to uvjerljivije zvuči iz pera samoga Pavla Đurišića. U izvještaju povodom akcije u Bosni on „Čiči“ Mihajloviću kaže - „za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve (...) kod muslimana oko 1.200 boraca i 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“...
Instrukcije za čišćenje
A „Čiča“, čije se slike danas vijore kao ikone u svim krajevima srpstva, snabdio je svojim „Instrukcijama“ Đurišića još decembra 1941. godine, u kojima se između ostaloga zahtijeva: „čišćenje državne teritorije od svih 'narodnih manjina i nenacionalnih elemenata'; ,,stvaranje neposrednih zajedničkih granica između Srbije i Crne Gore... čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa.“ (Pajović: 2005, 26)
Naravno, Mihailovićeve ,,Instrukcije“ nastalesu na temelju Moljevićeva napisa „Homogena Srbija“ u kojemu se ističu težnje za očuvanjem Jugoslavije, ali s Velikom Srbijom unutar nje, očišćenom od nepravoslavnog stanovništva.
Đurišić je svoju revnost prema nadređenima dokazivao i po brutalnosti prema partizanskim zarobljenicima, jednom je čak naredio strijeljanje preko 50 crnogorskih mladića u blizini Danilovgrada.
Kud gođ da je Pavle odio, za njim su ostajali leševi. Mada je 1943. godine nehotično imao i jednu veliku - antifašističku ulogu. Naime, zbog straha da bi u slučaju eventualnog iskrcavanja na obalama Balkana četnici obrnuli ploču i prišli Saveznicima, Njemci su zarobili Pavla Đurišića i time veoma zadužili crnogorski antifašizam, budući da su glavnoga koljača antifašista i muslimana stavili u lance u jedan poljski logor, čime mu je nakratko bilo onemogućeno operisanje po Crnoj Gori. Nakon bjekstva iz logora i dolaska u Beograd, Njemci ga ponovo hapse, pa (biblijski) biva pritvoren četrdeset dana, da bi ga nakon intervencije Milana Nedića, nacisti puštili.
I s Njemcima je brzo našao zajednički jezik, pa su do kraja rata uglavnom sarađivali.
Bizarnost kraja
Na kraju rata njegova biografija ide u krajnju bizarnost – poslije sloma četnika u Crnoj Gori i izvjesnog kraja njemačke soldateske, Đurišić napušta Dražu Mihailovića i sa svojim borcima kreće u bjekstvo prema Sloveniji.
Da bi stupio na hrvatsko tlo koje su kontrolisale ustaše, Đurišić ostvaruje kontakt s crnogorskim nacionalistom Sekulom Drljevićem - koji je bio u dobrim odnosima s Antom Pavelićem - i njih dvojica uspostavljaju saradnju: za prolaz preko NDH svoje vojnike je morao staviti pod Drljevićevu komandu i preimenovati ih u „Crnogorska narodna vojska“.
Tako je stvoren najinspirativniji vojni mutant u našoj istoriji – četnici su postali crnogorska vojska van Crne Gore, koju je trebao pomagati ustaški režim! Njihovo savezništvo nije bilo plodno: zbog nepridržavanja sporazuma kojom rutom da idu preko hrvatske teritorije, ustaše su uhapsile Đurišića i njegovu vojsku, a svoj život ovaj četnički vojvoda okončao je u Jasenovcu.
U toku rata Pavle se mogao pohvaliti da je odlikovan od Hitlera ordenom Gvozdenoga krsta.
Amfilohijeva revizija
Prošlo je više od sedamdeset godina od njegove smrti. Prohujali su Crnom Gorom mnogi vjetrovi, duvalo je s Ravne gore ovamo opasno, duva i sada, naročito s ravnogorskih punktova uspostavljenih ovđe nakon 1989. godine. Ideološki vakuum koji je nastao urušavanjem komparadigme veoma je brzo popunila crkva, tako da njena djelatnost umnogome utiče na percepciju stvarnosti crnogorskih građana.
Taj antikomunistički i pročetnički diskurs i sistem vrijednosti njegovan unutar srpske crkve, posljednjih godina postao je javan – Amfilohijevi popovi drže parastose Draži Mihailoviću i ostalim četnicima po crnogorskom primorju, dok predstavnica kotorske vlasti iz redova partije čiji je Amfilohije simpatizer, na grobnim vijencima ispisuje „žrtvama bezbožničkog terora“, aludirajući na komuniste koji su ubijali kolaborante. Sam Amfilohije je isticao kako je Pavle Đurišić veliki junak. Ruku pod ruku sa srpskom crkvom idu i prosrpski mediji u Crnoj Gori; to su poligoni za talentovane i netalentovane mlade ljubitelje četništva, koji u svojim tekstovima nastoje od četnika napraviti nešto što nijesu – antifašiste.
I tako, malo po malo, mijenjala se slika o četništvu – zahvaljujući alhemičarskom pokusu srpskih revizionista – oni su zarđalo rasističko i kolaboracionističko gvožđe četničkoga nazora počeli pretvarati u zlato borbe za srpstvo i pravoslavlje. U predstavama o četničkoj borbi utiskivana je slika o Draži kao dobroćudnom čičici iz Šumadije kojega su slavile cijela Amerika i Engleska kao balkanskog De Gola, potom ga izdavši zbog zlih komunista. Dražine vojvode opjevavane su devedesetih na guslama kao najveći heroji protiv okupatora, iako se za četnike zna da nijesu imali nijednu veliku bitku protiv Talijana i Njemaca.
Vremenom su i zahtjevi današnjih crnogorskih četnika narasli u tolikoj mjeri da se osmjele i na veoma prizeman način ponove inicijativu za podizanje spomenika Pavlu Đurišiću.
Nenormalna normalnost
U normalnome društvu takve inicijative su nemoguće. Ali ovo nije normalno društvo, to je svakome jasno. Da je sreće, uopšte ne bi bilo potrebno komentarisati inicijativu jer logika nalaže - ratni zločinac ne može dobiti spomenik.
Nešto je čudno u glavama promotera lika i djela Pavla Đurišića; to su ljudi istog miljea koji su podigli spomenik Puniši Račiću – sudski kažnjenom ubici. U samo mjesec dana traže podizanje spomenika ubici i prvoklasnome ratnom zločincu, saradniku fašizma i nacizma.
Očito je da to njihovo ,,srpstvo zarđale kašike“ zaista nije nestalo i nije sahranjeno 1945. i žalosno je što baš Crna Gora stalno rađa takve predstavnike srpstva, poput Pavla Đurišića, Radovana Karadžića, Sloba Miloševića i Amfilohija Radovića koji ugrožavaju srpstvo otvorenoga duha, kojemu pravoslavlje i mržnja prema komšijskim nacijama nijesu ekskluzivitet.
To njihovo srpstvo klalo je jednako devedesetih i četrdesetih. Ali, oni se toga ne stide; naprotiv, ponose se i traže spomenik.
MN: Različiti aršini
Pokušao sam da budem maštovit i opet nijesam uspio da shvatim osnovne porive da podignu spomenik Đurišiću. Odnosno – u ime čega?
Jer: heroj - nije, budući da ga je krasilo etničko čišćenje. Patriota i rodoljub? Nije ni to jer je Draža Mihailović njegov odlazak okarakterisao kao izdaju krune i otadžbine: Antifašista? Nije, jer je otvoreno sarađivao s fašistima i nacistima; Veliki Srbin? Nije ni to pošto je svoju vojsku preimenovao u crnogorsku i stavio je pod komandu crnogorskog nacionaliste. Slavni vojskovođa? Nije ni to pošto nema nijednu veliku operaciju protiv fašista i nacista koja bi uticala na ishod rata u Crnoj Gori...
S najboljom namjerom da inicijatorima pomognem u nalaženju opravdanja za spomenik, nijesam uspio, jer slika o prošlosti koju profesionalna istorija gradi mora počivati na faktima, a ne guslama i đedovim pripovijedanjem uz oganj. Moto profesionalne istorije jeste „đed mi je mio, ali mi je dokument draži“, a vaš moto je „Mila mi je istina, ali mi je čiča Draži“.
Problem je što današnji naraštaji neće uzeti u obzir ozbiljne istoriografske studije, poput knjige Radoja Pajovića o Đurišiću, već će rađe čitati na fejsbuk stranici o srBskoj istoriji i četničkim vitezovima. To je veliki društveni problem i kod nas s ovakvim našim praksama – nerješiv.
Na koncu, valja se osvrnuti na još jedan fenomen. U metaravni ovih dana da se nazreti da su se četničke divizije u Crnoj Gori uzburkale zbog dva crnogorska spomenika. Tačnije, obnove onog podgoričkog, koji je srušen 1919. godine i zahtjevom - koji se čuo nedavno – da Krsto Popović „mora“ dobiti spomenik.
Ovaj drugi je zanimljiviji, budući da je četnički logistikon klinči na sljedeći način: ako dobije Krsto, saradnik okupatora, zašto ne bi mogao vojvoda Pavle, kad su u toku rata bili na istoj strani. E pa gospodo, velike su kulturološke, mentalitetske i etičke razlike između Krsta Zrnova i Pavla Ilijina. Krsto Popović je veliki crnogorski rodoljub i junak više ratova, koji je umrljao svoju karijeru zato što je pod stare dane odlučio da sarađuje s okupatorima.Ali njegova vojska nikako se ne može porediti s vojskom Pavla Đurišića – zelenaši nemaju hipoteku velikih zločina, najveći dio Krstovih vojnika prešao je u partizane, dok su Krstova đeca bila u NOP-u.
I zbilja: kao saradnik okupatora Krsto Popović ne zaslužuje javni spomenik, ali se istorija potrudila da mu podari jedan drugi – nezavisnu Crnu Goru i to je dovoljno priznanje za pobjedu Krstovih ideja iz vremena Božićnoga ustanka.
Zaključio bih četničkom krilaticom naročito oživljenom ovih dana u komentarima na portalima i društvenim mrežama: „živ je Pavle, umro nije“.
Nažalost. (Pobjeda)
