Navodi se da postoje dvije vrste takvog razgovora. Jedan je “unutrašnji govor“ kada to činite bez zvuka, dok pri “ličnom govoru“ činite to isto samo naglas.
To može pomoći ljudima da kontrolišu sebe, ali i u odnosu sa drugima. Ipak, teško je proučavati ovu pojavu. Fernihou i njegove kolege pokušali su da tome više saznaju podstičući ljude da razgovaraju sami sa sobom dok su na skeneru ili magnetnoj rezonanci.
Dok su proučavali mozak osobe koja to čini, primijetili su da spontani “unutrašnji govor“ aktivira različite djelove mozga u odnosu na onda kada se to čini naglas.
Još je rano iznositi zaključke kako i zašto ljudi pričaju sa sobom, ali bi istraživanje moglo da dovede naučnike do objašnjenja kako različiti djelovi mozga funkcionišu.
Fernihou pretpostavlja da bi riječi koje izgovaramo sebi jednoga dana mogle da otključaju veće neurološke i psihološke tajne.
