Svoj izuzetan talenat Pumeza Mačikiza nije imala priliku da razvija u ranoj mladosti, već je solo pjevanje učila „po sluhu“ i kao članica brojnih horova. Njen profesionalni uspon počeo je tek nakon 2007. godine, i obrazovanja i usavršavanja koje je prvo stekla na Južnoafričkom koledžu za muziku, a zatim na Kraljevskom koledžu za muziku u Londonu, uz punu trogodišnju stipendiju.
Danas je ekskluzivna umjetnica jedne od najvećih izdavačkih kuća za klasičnu muziku, „Decca Classics“, za koju je 2014. godine snimila debitantski album „Voice of Hope“, i album „Arias“ prošle godine - oba izuzetno ocijenjena od kritike i publike.
Ovako nesvakidašnja interpretatorka na klasičnoj muzičkoj sceni, mogla se u petak čuti na koncertu „Miloš Invites“ - specijalnom događaju u Luštica Bay-u čiji je patron naš proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić, a uz njega je nastupio i beogradski gudački kvartet „Strigs Attached“.
ANALITIKA: Počeli ste karijeru kao članica različitih horova u predgrađima u kojima ste živjeli. Koja su Vaša najupečatljivija sjećanja iz vremena kada ste bili dijete?
MAČIKIZA: Odlazak u školu i crkvu, ali prije svega pjevanje u obije institucije.
ANALITIKA: Koliko je za Vas bilo teško da nađete vlastiti „glas” u Južnoj Africi, nedugo nakon što je pao aparthed?
MAČIKIZA: Bilo je veoma teško naći finansijsku pomoć za nastavak mog obrazovanja. Ipak, uspjela sam da dobijem određena sredstva upravo zahvaljujući privatnim donacijama.
ANALITIKA: Kao što je to slučaj sa našim Milošem Karadaglićem, i Vi ste svoje obrazovanje završili daleko od kuće, u Londonu - konkretno Kraljevskom koledžu za muziku. Što su za Vas bili glavni izazovi u studentskim danima?MAČIKIZA: Postojala je ogromna razlika u vremenskim prilikama i načinu života između Južnoafričke republike i Velike Britanije. London je bio hladan, siv, očajan tokom zime i život se odvijao ekstremno brzo. Na kraju, prilagodila sam se takvoj svakodnevici.
ANALITIKA: A koji su Vaši najveći izazovi sada, kada ste postali svjetski poznati sopran i ekskluzivni izvođač za izdavačku kuću „Decca Classics“?
MAČIKIZA: Biti stalno vokalno spreman je jedan od glavnih izazova. To zaista nije lako kada još imate mnogo putovanja između nastupa. Prošle sedmice sam, recimo, nastupala sa čuvenim Rolandom Viljasonom u Dvorcu Salem u Njemačkoj. Nekoliko dana kasnije, evo me u Crnoj Gori sa Milošem i gudačkim kvartetom „Strings Attached“. Sljedeće sedmice biću u Danskoj gdje ću prirediti cjelovečernji solistički koncert! Vrijeme je potpuno različito u svim mjestima, a svakome je neophodno da se prilagodi takvim promjenama.
ANALITIKA: Izvodite klasičan operski repertoar, ali i obrade tradicionalnih pjesama iz Južne Afrike. Koje su bliže Vašem srcu?
MAČIKIZA: Obrazovala sam se da pjevam klasičan repertoar, i to je najbliže onome što predstavlja mene samu, ali ujedno i ono čime se najčešće bavim. S druge strane, južnoafrička muzika mi je izuzetno bliska ali na potpuno drugačiji način.
ANALITIKA: Da li ste od onih koji vjeruju da „muzika može promijeniti svijet“ i da li je to zaista moguće u vrijeme kada je ona postala samo dio industrije zabave?MAČIKIZA: Muzika je jezik duše. Mi, ljudska bića smo ekspresivni po svojoj prirodi. Učinili smo mnogo toga da bismo zadovoljili tu želju za ekspresivnošću, razvijajući se kroz govor, crtanje, ali i muziku. Muzika je već mijenjala svijet i nastaviće da to čini u budućnosti. Na nama je da na tome insistiramo mnogo više i učinimo je sastavnim dijelom naših kultura, umjesto samo da bude nešto što se prodaje.
ANALITIKA: Koja sjećanja i osjećanja nosite iz Kotora, Crne Gore i sa koncerta „Miloš Invites“?
MAČIKIZA: Veoma sam srećna što sam bila dio festivala KotorArt Don Brankovi dani muzike. Ovo je moja prva posjeta Kotoru i Crnoj Gori i odlazim odavde prepuna sjećanja na bogatu istoriju i kulturu ovog dijela svijeta, prijateljske i divne ljude, odličnu hranu, i more i planine koje ostavljaju bez daha.
K.J.
Foto: Decca/Simon Fowler, KotorArt DBDM/Luštica Bay
