Trideseti jul 2007. godine bio je jedan od najkritičnijih dana u kalendaru sedme umjetnosti. Film je izgubio mnogo više od dva čovjeka i reditelja. Izgubio je možda i jedan od posljednjih pokušaja da filmska kamera zabilježi emociju na potpuno čist, autentičan način. Izgubio je Ingmara Bergmana i Mikelanđela Antonionija.
Zahtjevni, ali ne onako kako se čini na prvi pogled, ovi genijalci su suštinski veoma slični, iako je svaki priča za sebe.
Upitna lica
Mnogi glumci koji su sarađivali sa Bergmanom i Antonionijemznali su da se požale kako obojica imaju prevelika očekivanja, ali činjenica je da su ove sineaste ipak najviše tražile od gledalaca.
Sada su Bergmanovi i Anotnionijevi poštovaoci mlađi i bolje „istrenirani“, pa im je mnogo lakše da progutaju njihove unikatne vizije. To sigurno nije bio slučaj sa većinom sinefila kada je Bergmanova „Persona“ premijerno prikazana 1966. i vrtjela se Antonionijeva „trilogija savremenosti“ početkom famoznih šezdesetih godina prošlog vijeka. Nije teško zamisliti meškoljenje publike i bizarne, upitne face filmskih kritičara tog vremena dok gledaju ove naslove.
Rad i ljubav prema filmu nije spojio Bergmana i Antonionija. Novinari su čak veoma rijetko pitali jednog za drugog. Antonioni nije komentarisao rad švedskog kolege, a Bergman je jednom rijetkom prilikom ipak progutao indiferentnost i osvrnuo se na djela kolege Italijana. Šveđanin je rekao da ne shvata zašto je Antonioni toliko uvažavan godinama kada su mu filmovi uglavnom jako dosadni, ali je na kraju ublažio izjavu.
- Filmovi „Blow-up“ i „La notte“su remek-djela - kratko je dodao Bergman u intervjuu za švedsku štampu.
Tematski most
Bergman i Antonioni su potpuno različiti ljudi, pa jelako pronaći očigledne razlike među njima. Mnogo teži i kompleksniji zadatak je lociranje tematskog mosta koji ih spaja. Međutim, iako su njihove teme veoma udaljene, za određene filmske elemenate u njihovim ostvarenjima moguće je pronaći zajedničku tačku.
Najočiglednija veza među njima je fascinacija publike i njeno razumijevanje djela ovih filmskih genija. S obzirom na to koliko su specifični njihovi pristupi temama, ostvarenja i Bergmana i Antonionija možete da gledate godinama, a da vas nijednom ne prekine trivijalnost zvukova. Bilo bi veoma zanimljivo da njihove capolavore odgledate na „mute“. Šanse da ih ne osjetite su minimalne. Sada su takvi primjeri rijetki.
Istorijski, filmska umjetnost prikazivala je ljudsku svijest i život kroz vrlo rigoroznu prizmu moralnih načela. Kako su se decenije od nastanka kamere nizala, tako su i reditelji bivali sve hrabriji da pokažu neku drugu stranu opšte prihvaćenog moralnog objektiva. Zahvaljujući sineastama poput Bergmana i Antonionija, taj objektiv sada pokazuje neke magične i opskurne, ali prijeko potrebne strane čistih emocija.L. MURSELJEVIĆ
Ljubav, mržnja i seksualnost na tanjiru
Filmski velikan Skandinavije, neponovljivi Ingmar Bergman, rođen je 1918. godine u Upsali, nedaleko od Štokholma, u Švedskoj. Tokom višedecenijske karijere snimio je više od 60 naslova i režirao približno 170 pozorišnih predstava.
Ovaj fanatik vizuelizacije emocije je od spisateljskog debija „Torment“ (1944) do posljednjeg filma „Saraband“ (2005), bez izuzetka mučio filmske kritičare, publikui samog sebe. Njegov narativ igrao je oko ljubavi, mržnje, bola i seksualnosti, pa je publika tokom godina njegovog stvaralaštva na vizuelnom tanjiru imala sve uobičajene ljudske emocije onako kako nikako nije željela, niti je mogla da ih zamisli.
Pored nezaobilazne „Persone“ (1966), filmofili i oni koji se tako osjećaju pamtiće Bergmana naročito po filmu „The Seventh Seal“ (1957). Ovaj Bergmanov „pečat stvaralaštva“ jeste dokaz njegove nevjerovatne vizije i teze da se od nečega tako svakodnevnog može napraviti djelo koje će vas duboko zamisliti.
Trilogija modernizma i nezadovoljstva
Narativni genijalac Mikelanđelo Antonioni rođen je 1912. godine u Ferari, na sjeveru Italije. Na početku karijere, pokazao je da je solidan pisac. Njegove filmske kritike i kratke priče bile su popularne tridesetih godina prošlog vijeka u čuvenom listu „Corriere Padano“.
Početkom četrdesetih godina, krenuo je i Antonionijev rad na visokoj nozi. U tim konfuznim ratnim godinama napisao je scenario sa Robertom Roselinijem za njegov film „A Pilot Returns“ (1942).
Filmovi koje je Antonioni snimio šezdesetih godina, sa muzom Monikom Viti, bili su bez sumnje kruna njegovog rada. Poslije kreiranja remek-djela, trilogije „modernizma i nezadovoljstva“ („The Adventure“(1960), „The Night“(1961) i „Eclipse“ (1962), Antonioni je postao unikatni predstavnik famozne stilističke kohezije fenomenalnog narativa i komuniciranje sa publikom.
FOTO: thenytimes.com / mubi.com / medium.com / nytimes.com / alaindelon.tumblr.com
