FILM „DUNKIRK“: Maestralna arhitektura haosa

Oči vas peku, dim nagriza nozdrve, noge gube snagu, disanje se otežava. Kad brod počne da tone i pluća vojnika se napune vodom, u trenutku kada im glave izrone na površinu imate osjećaj da je tečnost izašla i iz vaših grudi

Prikaži sve

Portal AnalitikaIzvor

Piše:

Marija Ivanović

Kristofer Nolan je oličenje reditelja-lavirinta. Njegovi najpoznatiji filmovi su puzle od milijardu komadića koje gledaoci mahnito pokušavaju da sastave da bi dobili konačnu sliku. Kada napokon sklope sve djeliće, konačni rezultat je ili fenomenalna („Inception“, „Memento“) ili precijenjena glavolomka – komplikovana samo da bi bila komplikovana („Interstellar“). Ipak, ove godine Nolan je napustio koncept filma-slagalice po kom je postao prepoznatljiv.

Reditelj se prvi put uhvatio u koštac sa istorijskom temom i čistim realizmom. Rezultat je njegov najmaestralniji i najvažniji film. Nolan je ostvarenjem „Dunkirk“ pokazao svim potcjenjivačima da nije samo tvorac hiperpopularnih, „pametnih“ blokbastera, već izuzetno vješt i precizan autor.

Punokrvni triler

Na početku je veoma važno podvući da je „Dunkirk“ film o ratu koji aposolutno nije ratno ostvarenje. Nolan je iskoristio ratnu temu da snimi vrhunski triler koji smješta u samo srce rata. Poslije „Dunkirka“ nećete imati bolju predstavu o čuvenom dogđaju Drugog svjetskog rata. Nema ni govora o taktikama zaraćenih strana, Čerčilovoj i Hitlerovoj politici, razjašnjenju „Čuda Denkerka“ ili detaljima Operacije Dinamo – plana evakuacije više od 335.000 britanskih vojnika iz grada na sjeveru Francuske pomoću 700 malih brodova dobrovoljaca sa Ostrva, od 26. maja do 4. juna 1940. godine.

U filmu „Dunkirk“ Nolana ne interesuje ni istorija, ni ratovanje, ni pojedinci u paklu rata. Zanima ga situacija. Interesuje ga osjećaj zarobljenosti i totalitarne klaustrofobije vojnika na otvorenoj obali - dok smrt vreba sa kopna, iz vode i vazduha. Zato je film građen po sistemu trojke.

Radnja se odvija na molu, u vazduhu i na vodi, koji imaju drugačije tajmlajne. Akcija na molu traje cijelu sedmicu, na brodu jedan dan, a u vazduhu čitav sat zato što je vrijeme drugačije proticalo vojnicima, u zavisnosti od toga gdje su se nalazili. Na kopnu su smješteni većinom mladi i neiskusni vojnici (igraju ih manje poznati, „zeleni“ glumci), na brodiću je stameni rodoljub spreman na sve žrtve da pomogne zemljacima (odličan izbor - Mark Rajlens), a u vazduhu ćutljivi pilot sa očima koje poručuju da je spreman na nezamislivo – „klasična“ uloga Toma Hardija.

Najvažniji glumac

Ako volite filmove o ratu sa hrabrim vojnicima koji drže govore i ostvaruju herojske podvige, zaboravite na „Dunkirk“. Možda ćete se čak i iznervirati zbog toga što Nolan nije otvorio prostor za glumačke bravure velikanima kao što su Tom Hardi, Kenet Brana, Mark Rajlens i Kilijan Marfi. Gluma u „Dunkirku“ je svedena, kontrolisana i gotovo nijema – likovi izgovaraju jedva po nekoliko rečenica i sve vrijeme morate da vjerujete njihovim očima. Stvar je vrlo prosta: Nolan je odlučio da film nema glavnih zvijezda da bi imao najvažnijeg glumca na planeti – gledaoca.

Dok njemački avioni režu nebo, stojite zaglavljeni na uskom molu sa britanskim i francuskim vojnicima i pokušavate da istopite olovo u stomaku da biste nekako pobjegli u zaklon – kojeg nema. Oči vas peku, dim nagriza nozdrve, noge gube snagu, disanje se otežava. Kad brod počne da tone i pluća vojnika se napune vodom, u trenutku kada im glave izrone na površinu imate osjećaj da je tečnost izašla i iz vaših grudi.

Povraća vam se i strecate od svakog zvuka, ali ne mičete pogled jer možda baš vi možete da spazite oboreni avion ili podmornicu u okeanu i spasite preživjelog vojnika. Ne možete da okrenete avion nazad, iako nemate dovoljno goriva, kada toliko života zavisi od vas. I sve tako ukrug, čitavih 106 minuta filma koji nije djelo sedme umjetnosti nego čisto-čistato iskustvo rata bez stupanja na bojno polje. Nolan je uspio da nas nahrani strahom i hrabrošću potpuno nepoznatih ljudi, za koje se nećemo emotivno vezati i saznati bilo šta o njima do kraja. Znaćemo samo da su njihove emocije postale naše, ko god oni bili.

Lovac nagrada

U sezoni dodjele nagrada koja je pred nama, „Dunkirk“ će zaobići nominacije u glumačkim kategorijama, ali zato su njegove sve moguće i nemoguće statuete za režiju, montažu, dizajn zvuka, muziku... Ako Oskare ne dobiju Li Smit za montažu i Hans Cimer za originalnu muziku, Akademija treba da prestane da postoji. Cimerove kompozicije jednako su važne za saspens Nolanovog filma kao numere Bernarda Hermana za Hičkokova ostvarenja.

I zapamtite – možda „Dunkirk“ nema razarajuću glumačku bravuru za pamćenje kao „Apocalypse Now“, „Saving Private Ryan“ ili „Paths of Glory“, ali Nolanova vizija jeste apsolutno na mjestu. Ako ne vjerujete, samo oslušnite komešanje u svom stomaku. Nemir u utrobi je znak da ste bili u Denkerku, negdje između 26. maja i 4. juna 1940. godine.

Ocjena: 9,1/10