Antonio Gramentieri, frontmen benda Don Antonio, jedan je duži lament između dvije pjesme, pomalo teatralno podvukao priznanjem da je u lijepim, ali i teškim trenucima dolazio u Kotor po senzacije i misli prijeko potrebne jasnoće. I bilo mu je tako lako povjerovati tog 21. jula, prve noći festivala Sea Rock na kotorskoj ljetnjoj pozornici.
Festivalu Sea Rock nijesu potrebni ni velika gužva pred binom, ni grandiozna imena na plakatu i sponzorisanom iventu. To nije festival koji se na bilo koji način dodvorava, što je sjajna stvar jer - pojaviti se tamo znači i suočiti se sa nečim što najvjerovatnije, prije toga, nikad nijeste čuli. Ukratko, to je susret istraživača, hazardera i lovaca u mutnom koji uvijek, bez izuzetka, pored sebi sličnih, na istom mjestu pronađu nešto blistavo, sjajno i bistro.
Daleka sazvježđa
Na takvom mjestu prirodno je da nastupite sa gardom blagog cinizma. Bellerophontes je antički heroj koji je porazio čudovište Himeru. Kako onda, osim sa blagom skepsom, dočekati crnogorskog muzičara Strahinju Kovačevića koji je, baš sa imenom antičkog heroja, uz nekoliko stidljivih riječi, sjeo za klavijaturu da sam otvori festival?
Strahinja Kovačević Bellerophontes je sa nekoliko omamljujućih efekata, na čijem je ponavljanju uporno i dosljedno insistirao, prvo napravio atmosferu mučnog rađanja iz neke močvarne, prapotopske kaše ili iz onog kanala tik ispod tvrđave.
Potom je rafalnom paljbom po dirkama prosuo đerdan nekih dalekih sazvježđa po bokeškom ogledalu... I sudario mistiku i grandioznost Istoka sa mašinskom, robotskom muzičkom utopijom Zapada, tako nalik Vangelisu! Sat vremena kasnije, uspio je da baš odatle, iz Starog grada, svakom od nekoliko stotina omađijanih podari viziju budućnosti. Blade Runner u zalivu, zašto da ne - sasvim pretenciozno i sasvim prikladno, pa da natčovjek baci sidro baš u kotorskoj luci.
Mediteranski tvist
Na malom manevarskom prostoru, sa svega šest izvođača na festivalu, organizatori su vrlo vješto posložili satnicu nastupa. Nakon Kovačevićevog nastupa koji je vinuo u kosmos, poziv na tvist u režiji Don Antonija donio je potrebnu svježinu na uzavrelom kamenu.
Gramentieri je pokazao da nastupa na apsolutno domaćem terenu, ali toliko vješto da je vožnja rolerkosterom na njegovoj gitari bila laka poput julske mjesečine iznad katedrale. Teatralna kako dolikuje Mediterancu, sa nekoliko lakih i simpatičnih štoseva na svoj račun, poput toga da li je italijanski prikladan za rokenrol.
Don Antonio je sjajan bend za zabavu, naročito zbog toga što uvijek i u svakom momentu imate osjećaj da se jedan od vas, beznadežni zaljubljenik, popeo na binu i dobio priliku da ostvari sve simpatčne klinačke snove o muzičkom heroju.
Bilo je tako lako povjerovati tom dječaku Antoniju, kada je skršenih ruku pozvao heroja alt-kantrija, Alehandra Eskoveda, da nastupi sa bendom!
Gringo džentlmenValja oprostiti Gramentieriju i Eskovedu to što su nas te večeri ubijedili da prvi put nastupaju zajedno. Na koncu, to je i sasvim ispravan zaključak zato što su dječak iz Romanje i stari kauboj i džentlmen iz San Antonija svirali kao da im je to prva i jedina prilika za muziciranje u životu.
Savršen tandem: Italijan - asistent, a otmeni gringo – golgeter, kako i dolikuje muzičaru, veteranu koji je sposoban da sa lakoćom mladića iznese čitavo breme posljednje četiri decenije američkog alternativnog folka. Da, folka, ali i moderne američke realnosti – pa ni u jednom momentu nije djelovalo isforsirano njegovo izvinjenje zbog jednog predsjednika koji dijeli meksičko i američko u njemu.
Šmekersko zavođenje publike trajalo je taman toliko da svi na nogama dočekaju onaj najveći hit, pjesmu „Always a Friend“, kojom je Brus Springstin proslavio Eskoveda (ili će biti da je obratno). Bio je to tek prvi izvučen adut za pokeraškim stolom na kom je stari kauboj pripremao veliku pobjedu.
Kada su prvi taktovi pjesme „Like a Hurricane“ Nila Janga zaprijetili da sruše tvrđavu, ostalo je samo položiti sva oružja, spustiti sve brane i prepustiti se tom uraganu, visokom talasu instant uspomena.
Ako je prva noć festivala osedlala muzički uragan, druga je postala ljetnja plovidba na laganom maestralu. Subotički Wooden Ambulance, sa cijelom svitom muzičara na kotorskoj palubi, dokazao je da je plovni put od Panonije do Mediterana i te kako prohodan - naročito kada se vesla u ritmu američkog folka.
Odluka organizatora da nakon njih nastupi My Buddy Moose bila je izvanredna. Hrvatski bend ostavio je utisak zrelosti koja i priliči muzičarima koji su radili sa slavnim producentom Krisom Ekmanom. Grupa je opustila atmosferu zvukom koji je pomirio amerikanu i kanconu, a na mahove melanholično dotakao muziku šezdesetih, The Beatles i Beach Boys.
Marku Olsonu, osnivaču slavnog benda Jayhawks, na kraju je ostalo samo da odškrine vrata jedne drugačije, modernije kantri-alternative, ka konačnom odredištu - dalekom i zaboravljenom svijetu jezera Minesote. Zavjesa festivala Sea Rock spuštena je ugodnom uspavankom sa Zapada, uz novu radost otkrića i još jednu smjernicu za festival u budućnosti.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Aleksandar Ratković
