Piše: Vladimir Maraš
U Crnoj Gori se život događa stihijski. Ili je ekstremno dobro ili ekstremno loše. Sredinu jula 2017. nećemo upamtiti po dobru.
Požari koji pustoše crnogorsko priobalje i dijelom kontinentalno parče naše države, bolan su podsjetnik nemoći čovjeka u odnosu na sile prirode. Istovremeno, postajemo svjesni činjenice da nijesmo vični katastrofama ovog tipa, samim tim ni dovoljno spremni za izazove koje, s vremena na vrijeme, Majka priroda stavlja pred nas.
Ako smo svjesni svega toga, onda moramo biti svjesni i činjenice da malobrojne snage protivpožarne zaštite kojom raspolažemo ipak čine nadljudske napore da minimizuju devastirajući efekat vatre koja ostavlja za sobom samo pustoš i golet.
*****
Danima bez sna, nagutani najcrnjeg dima i skoro bez elementarnih uslova za ličnu higijenu, crnogorski vatrogasci samo mijenjaju lokacije i spašavaju. Gase. Spašavaju ljude, životinje, kuće i dobra koja su u ozbiljnoj opasnosti ovih dana. Spavaće mirnije kad sve ovo prođe, brzo, nadamo se. Da ne kažem, spavaće mirnije kad ih zaboravimo, do neke naredne prilike.
To je interesantno - spremni smo da brljamo po svemu i svakome dok nam ti isti ne zatrebaju, pa onda kolektivna vatrogasna histerija - pohvale, heroji, nadljudski napori... Kad prođe stihija, opet po starom.
Naši heroji opet postaju nevidljivi, s platama u rangu prosječnih, a kako vidimo po nekim snimcima s terena ovih dana, čak i bez elementarnih uslova i opreme za rad.
Crnogorce muka zbližava, a čak i najava blagostanja ih nepopravljivo dijeli. To je valjda neki usud, šta li...
*****
Gore i društvene mreže. Glupo bi bilo da sve ovo ne dobije i određeni propratni politički kontekst. Neki se naslađuju izostankom pomoći NATO partnera, koja je u međuvremenu stigla, neki proklinju piromane, treći vele da je ovo „kazna odozgo“, a pojedini, bogme, hvataju kofe s vodom i odlaze na prvi teren gdje se gasi požar.
Ovih posljednjih skoro i da nema na društvenim mrežama. Logično - nemaju kad, a i da imaju, u vrletima koje nosi vatrena stihija, nema ni onog E na telefonskom aparatu - o 3G ili 4G da ne zborimo.
Ne treba zanemariti ni priču o piromanima. O nesavladivoj potrebi da se uživa u sceni požara koji uništava sve pred sobom. Naravno, radi se o psihičkom poremećaju i sistem treba da ima evidenciju ljudi koji se bore s ovom vrstom problema. Pripadamo malom broju država koje nemaju adekvatan odgovor na ovo pitanje.
U ovom trenutku, apelujem da ne presuđujemo unaprijed. Ne teba da donosimo zaključke na osnovu fotografija ljudi u prirodi bez i jednog dokaza o njihovom piromanstvu ili makar pokušaju namjernog paljenja. To neka rade nadležni. Naše je da sumnje prijavimo institucijama sistema.
Za to vrijeme, siguran sam da bismo mogli da posvetimo više pažnje sopstvenoj kulturi življenja, koja u ovim momentima nije na odmet. Pušači znaju zašto.
*****
Dok vatrogasne službe spašavaju po srednjoj i južnoj regiji sve što se spasti da, Andrijevica brine svoje brige. Mještani sela Slatina živim štitom brane uklanjanje spomenika pripadniku srpske radikalne strane u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (čitaj: četniku), Puniši Račiću. Stihija u punoj snazi. Povampirenje četništva u punom naponu.
Vidjećemo da li je država sposobna da dovede stvar u red. Ili će kompromis, u okviru kog su mještani sami skinuli samo ploču (!), na neko vrijeme staviti van snage i ovu stihiju.
Recimo, za neke druge, slične stvari prije desetak godina, država nije pokazala skopost dostojnu moći koju treba da ima, pa je onda logično i očekivati da će jedan takav požar, rođen na Rumiji, stihijski akumulirati mnogo sličnih manjih požara koje ćemo, kao društvo, samo „stavljati pod kontrolu“ ali ne i potpuno neutralizovati. I tako ukrug.
*****
Mediji čine svoje u raspirivanju tih prokletih vatri koje dijele i zavađaju, umjesto da budu kamen oslonac građanskog, demokratskog društva u kome je njeno veličanstvo Profesija važnije i od sopstvenog mišljenja, vjeroispovijesti ili interesa.
Ne, mi i dalje živimo Farmu i Parove. Mi smo na odsluženju neke kazne, samo još da utvrdimo koje i šta ju je uzrokovalo.
Jedan pametan čovjek mi je, dok sam još bio klinac, rekao: „Kad vidiš da svi idu na jednu stranu, bjež' od njih... Biraj svoju. Nekada će biti teško, ali na kraju, shvatićeš da je to jedino ispravno razmišljanje. To je jedini ispravan put.“
Kada na to nadovežemo i onu Krležinu: „U gomili jeste toplo, ali smrdi“, pametnom čovjeku je dovoljno. Potrebno je da svi zajedno, ali pojedinačnim putevima i namjerama, stihijski promijenimo ovu državu i odaberemo joj put. Kako sad stvari stoje, valjda nema kud osim nabolje.
