Animirani film ima moć da oživi snove, mitove i maštarije i oslobodi od okova i gravitacije realnog. Animacijama se mora baratati oprezno i brižno, koristiti ih tako da dekonstruišu stvaran, fizički svijet i razotkriju njegovu esenciju. Hajao Mijazaki pronašao je takvu esenciju u srcu tame jedne stare šume u filmu „Princess Mononoke“.
Ljudska krivica
„Mononoke“ (japanski: duh, čudovište) nije samo očigledna priča o tome kako priroda može da podivlja i okrene se protiv nas onda kada je narušavamo u kontinuitetu. Mijazakijeva princeza je potresno, toplo i duhovito svjedočanstvo o sazrijevanju – u onoj mjeri u kojoj to jedno odrastanje može biti.
- Vrijeme je da naš posljednji princ prereže kosu i napusti nas – kaže mudra starica na početku filma, šaljući na veliko putovanje Ašitaku. U ovom momentu teško je čak i naslutiti kojim će pravcem krenuti film koji na početku liči na klasičnu animaciju za djecu.
Mijazaki je 12. jula 1997, prije 20 godina, u Tokiju predstavio film koji je sublimirao ključnu odrednicu japanske animacije. Majstorskim dodirom, animirani filmovi konačno su djelovali savršeno odraslo, iako i dalje prikladni očima svake mlade osobe!
Epska priča smještena u srednjovjekovni Japan pokazala je kako jedna rana povreda, zatrovana krv i ujed zlokobne životinje ne moraju da znače nešto strašno - naročito kad se prepoznaju pravi krivci. Negdje na pola puta do konačnog odredišta, princ Ašitaka shvatiće kako za njegov zlokobni usud nije kriva ni magija, ni sudbina. Ono što ga je snašlo u potpunosti je krivica i djelo čovjeka.
Grotlo haosa
To je posebno jasno u momentu kada nas Mijazaki suočava sa paklenim grotlom haosa - gradom graciozne i distancirane dame Eboši. Njena čeličana rijetko je utočište za odbačene: kurtizane, kužne, ljude nedefinisanog seksualnog identiteta, starce kojima je život negdje usput neprimjetno izmakao iz ruku...
U Ebošinom svijetu, na prelazu iz feudalnog u kapitalistički sistem, odbačeni su izmanipulisani i iskorišćeni kao politička sredstva u nepravednoj i neviteškoj borbi. Kakav kontrast u odnosu na svijet zaboravljenog sela iz kog kreće mladi Ašitaka!
Ipak, Ebošin korporativni pandemonijum nije osuđen, već je predstavljen kao legitimni modus opstanka za marginalizovane.
- Najljepše u filmu je to što vam Mijazaki ne nameće izbore. Zaista sam osjećala da darujem glas duboko uzvišenom i kompleksnom liku – kazala je Mini Drajver, glumica koja je podarila glas dami Eboši u verziji filma prilagođenoj za zapadno tržište.
Uzvišena sloboda
Film „Princess Mononoke“ je najuzvišeniji u momentu kada Ašitaka shvati koliko je važna sloboda koju darujete nekome po cijenu posebne žrtve. Njegova ljubav sa princezom Mononoke - divljom, pravičnom i potpuno zgađenom ovim svijetom – ostvaruje se tek onda kada je Ašitaka pusti da ode. Tada obećanje o konačnom i ponovnom susretu djeluje izvjesno, iako daleko od realnosti.
U Mijazakijevom svijetu, sazrijevanje dobija najljepši potpis kada je izmješteno van prostog izbora između dobra i zla. Kada Ašitaka shvati da podivljalu prirodu, svijet svojih uspomena, mora da uništi i odrekne ga se da bi dobio novi početak i neku novu mirisnu šumu - tek tada film dobija razrješenje.
Sa dušom iskreno romantičnog epa, linijama oštrim a bojama opojnim, ratničkim i jarkim, „Princess Mononoke“ je kompleksna studija morala i modernog društva kroz istorijsku i sasvim djetinju prizmu. Priča u kojoj zao, povodljiv čovjek sa brojnim ožiljcima mora da pronađe put i opstanak protiv duhova prirode i prošlosti, ali i životinja kojima oči svijetle u mraku, jeste svjedočanstvo o životu u modernom svijetu. I tu nema savršenih heroja i iščašenih negativaca. Ovdje postoje samo duboke, mračne šume i kamene, suve goleti na kojima jedno ili dvoje mladih ljudi mogu da nauče kolika je vrijednost povjerenja, žrtve i slobode.
S. STAMENIĆ
Odjek rata u Jugoslaviji
Film „Princess Mononoke“ drastično odudara od ostatka Mijazakijevih filmova. Mnogo je nasilniji i mračniji. Mijazaki govori o njemu kao o veoma važnoj fazi karijere.
- Film „Porco Rosso“, koji je nastao prije „Mononoke“, radio sam u periodu kada me je veoma boljelo sve što sam gledao na TV ekranu, prateći izvještaje sa ratišta u Jugoslaviji. Nakon što sam ga završio, shvatio sam da nijesam ispričao sve što je za mene značio taj rat. Zato je nakon njega nastala „Mononoke“. Tada sam mislio da će ovo biti moj posljednji film – objasnio je autor.
Poređenje sa Tintinom
Animacija „Princess Mononoke“ je vizuelno autentična. Likovi ne pripadaju klasičnom svijetu anime, već su rađeni sa karakterističnim jakim ivicama i manje boja, poput francuskih i belgijskih poslijeratnih majstora stripa. „Mononoke“ je zato često poređena sa Tintinom.
Mijazaki je poveo cijeli tim animatora u šume Jakišime, gdje su pravili nacrte na osnovu nekoliko hiljada fotografija. Šuma i njen čudesni svijet namjerno odudaraju od glavnih likova. U scenama borbi, prvi put u istoriji Studija Džibli korišćena je 3D kompjuterska animacija.
FOTO: vosub.club / fathomevents.com / english.ufl.edu / youtube.com / myanimelist.net
