Serđo Picorno baš ne zna šta želi od života. Veća je šansa da ostvari dječački san i postane napadač Lestera u Premijer ligi, nego da snimi pristojan album. Njegova muzika napravila je od benda Kasabian potpuni bućkuriš bez mrve identiteta. Što je najgore, ekipa iz Lestera samo je nastavila da ponavlja stare greške na novom albumu „For Crying Out Loud“.
Od ploče „West Ryder Pauper Lunatic Asylum“ (2009), bend luta, traži način da usmjeri energiju – i puca u prazno. Razlog je jasan. Poslije odlaska Kristofera Karlofa, grupa Kasabian izgubila je kičmu i dobro zacrtan put.
Nema pjesme koja očiglednije puca na status ljetnjeg festivalskog hita od singla „You’re In Love With A Psycho“, kojim je najavljen album. Ostale pjesme su toliko stilski i tematski udaljene da je teško povjerovati kako se radi o istom bendu.
Tanko vezivno tkivo je Picornov glas, forsirano moćan i zavodnički od uvodne elektronske dizalice „Ill Ray (The King)“. Naredna numera „Twentyfourseven“ je potpuno drugačija. Dok je budete slušali, zapitaćete se da li ponovo slušate prvu nakon prve pjesme – ali na nekoj drugoj ploči.
Drugi pjevač benda, Tom Mejgan, donekle uspijeva da ispegla krive drine i usmjeri energiju u dobrom pravcu u solidnoj pjesmi „Comeback Kid“. Ipak, ne može se izbjeći utisak kako na ovom albumu nema njegove prepoznatljive harizme i vrišteće muškosti koja je opila Britaniju albumom „Velociraptor!“ iz 2011. godine.
„For Crying' Out Loud“ je šetnja od popa ka elektronici, jedne nebitne pjesme bez ikakve oštrice ili jasnijeg značenja ka drugoj još goroj, udaljavanje od roka i alternative kao da se bend stidi muzike koja ga je i proslavila. Prije svega, ovaj album je dokazao da Picorno i Mejgan više ne uživaju u stvaranju muzike. Kameleonska igra obezbijediće im nešto novca na kraće staze, ali i dugoročno rastjerati malo probirljiviju publiku.
S. S.
Ocjena: 33/100
