Piše: Boris Dežulović
Svi ste pročitali tu priču, o poznatom jednom uglednom gradonačelniku, brižno njegovanom i dobrostojećem gospodinu aristokratskih manira, koji svoje dijete šalje na studij u Zagreb i priprema za život što ga čeka, pa - usprkos tome što dugački red ubogih mladaca iz siromašnih obitelji tu stipendiju čeka kao jedinu šansu za fakultet, i usprkos tome što novac u gospodina gradonačelnika nije nikakav problem – svejedno svoje čedo prijavljuje za gradsku stipendiju.
Za gradsku stipendiju, kako je objavljeno, istodobno se prijavio i neki Jakov Kosović, talentirani mladi matematičar čija je siromašna obitelj jedva skucala novac za put do Zagreba, pa ipak je naposljetku – svi smo, rekoh, čuli tu priču – stipendiju dobilo povlašteno gradonačelnikovo dijete, dok će ubogi Jakov, poput hiljada njegovih vršnjaka, završiti bez potpore, studija i nade, u nekoj irskoj tuđini.
„Život je prava škola, a vi djeco tu školu još niste učili“, ponudit će opravdanje naš gospodin gradonačelnik, tumačeći kako se od morala i etike još nitko nije kruha najeo, i kako je ta životna škola – laktarenjem i gaženjem preko slabijih do uspjeha i statusa – njegovom djetetu važnija od fakulteta na koji ga je upisao.
„Insinuirati da je gradonačelnikovo dijete uzelo stipendiju nekome iz socijalno ugrožene obitelji izuzetno je zločesto i nekorektno, budući da bi, vodeći se logikom iz objavljenog teksta, izvrsna studentica trebala biti kažnjena jer joj roditelj obnaša visoku dužnost“, u pravednom se gnjevu na kraju priopćenjem za javnost brani ugledni poteštat - svi ste, jasno, prepoznali splitskog poteštata Andra Krstulovića Oparu – koji se ovih dana našao u središtu skandala, nakon što je objavljeno da mu je kćerka dobila stipendiju iz gradskog budžeta, iako naš gospodin gradonačelnik iz budžeta svakog mjeseca primi više od osamnaest hiljada kuna plaće, zajedno sa suprugom i cijele trideset četiri hiljade, koliko otac nesretnog Jakova Kosovića zaradi valjda u cijelu godinu dana.
Bez razloga se, međutim, ljuti gospodin gradonačelnik Andro Krstulović Opara, jer – ako „logika iz objavljenog teksta“ i jest „zločesta i nekorektna“ – sam „objavljeni tekst“ uopće nije priča o njemu. Pripovijest o beskrupuloznom gradonačelniku i stipendiji za njegovo privilegirano dijete na studiju u Zagrebu objavljena je, naime, prije više od stoljeća, 1901. godine u zagrebačkom Vijencu, zove se „U glib“ i jedna je od najpoznatijih pripovijedaka Vjenceslava Novaka, jedne od središnjih figura hrvatskog realizma, pisca koji je u našu književnost uveo socijalne teme, nejednakost, nepravdu i siromašnu djecu iz provincije ispod crte na natječajima za stipendiju: to, očito vlastito bolno iskustvo bit će tema još jedne poznate Novakove pripovijesti, „Nezasitnost i bijeda“ se zove, u kojoj općina odbija nekog bolećivog, sušičavog siromaha i stipendiju dodjeljuje – možda će vam i ovo biti poznato – sinu uglednog časnika i ratnog veterana.
„Insinuirati da je gradonačelnikovo dijete uzelo stipendiju nekome iz socijalno ugrožene obitelji izuzetno je zločesto i nekorektno, budući da bi, vodeći se logikom iz objavljenog teksta, izvrsni student trebao biti kažnjen jer mu roditelj obnaša visoku dužnost“, funkcionira tako kao savršena rečenica za kraj Novakove pripovijetke, koja danas zvuči kao „objavljeni tekst“ iz novina: za svaki slučaj, čak su i inicijali gradonačelnikova djeteta isti – A. K.
Cijelih sedamdeset godina, još otkako su komunisti udarili graditi pravedno, besklasno društvo, zbirka „U glib i druge pripovijetke“ Vjenceslava Novaka nezaobilazni je dio školske lektire. Jednako je tako obavezna školska lektira i danas, i jednako klinci u sedmom razredu osnovne prepisuju analize likova i motiva Novakovih pripovijetki, kao što smo ih u sedmom osnovne prije četrdeset godina prepisivali i mi. Jedna se jedina golema, strašna razlika ispriječila među nama: sumorni, sivi svijet Vjenceslava Novaka nama je bio dalek, tuđ i nepojaman poput svijeta Balzacova ili Zolina – ništa mi nismo znali o obijesnim bogatašima i tuberkuloznim beskućnicima iz školske lektire i Novakovih pripovijetki, nikad nismo vidjeli ni siromašnog nadničara Miku iz priče „Iz velegradskog podzemlja“, ni nepodnošljivog kicoša Marcela iz „Pripovijesti o Marcelu Remeniću“ - dok pučkoškolci danas Novakove teme čitaju u raskupusanom i zgužvanom tabloidu 24sata, ostavljenom na stolu kafića preko puta škole.
Kakvog onda smisla ima djeci davati da čitaju „U glib i druge pripovijetke“, kakvog smisla u školskoj lektiri ima socijalna proza s kraja devetnaestog vijeka, kad cijelo dvadeseto stoljeće kasnije potpuno iste pripovijetke - pod egidama „šokantno!“ i „skandalozno!“ - školska djeca na svojim mali džepnim elektronskim tabloidima čitaju kao najnovije vijesti iz crnih i društvenih kronika?
Siromašni nadničar Mika, recimo, glavni lik priče „Iz velegradskog podzemlja“ - što u životnom bezizlazu pije, pa pijan do smrti pretuče vlastitu kćerku – u NewsFeedu njihova Facebook-profila pojavljuje se valjda svaki drugi dan, kao „otac monstrum“ i „otac iz pakla“, ili pak i sâm „žrtva sunovrata hrvatskog društva“, ovisno već o moralizatorskom kutu gledanja, i danas istom kao i prije stotinu godina. A Novakovu „Pripovijest o Marcelu Remeniću“ - bezveznom, nepodnošljivom kicošu iz ilustriranih bulevarskih cajtunga, kojemu na dan velikog bala služavka prolije juhu na najnovije hlače iz Beča - učenici danas prate na Instagram profilima Modnog mačka Marka Grubnića ili Nevena Ciganovića Cigija. S djecom bogatih, moćnih i utjecajnih iz priče „U glib“ susrest će se pak već za koju godinu, kad uzalud – poput Novakova Jakova Kosovića – budu tražili svoje ime na listi odobrenih stipendija.
I ja bih, da kojim nesretnim slučajem danas u školi predajem hrvatsku književnost, djeci za obaveznu lektiru davao 24sata, Story i crnu kroniku Večernjaka. Vjenceslav Novak, Ante Kovačić, Miroslav Krleža, U registraturi, U glib, U agoniji, Posljednji Stipančići, Gospoda Glembajevi, ispisuje se pred našom djecom sumoran i siv početak dvadesetog stoljeća u realnom vremenu, u NewsFeedu na zaslonu mobitela, pa čak i doslovno prepisan iz školske lektire, da bi djeca valjda lakše razumjela. Poput, primjerice, Novakove pripovijesti o stipendiji za kćerku gradonačelnika Opare, ili Krležinih Glembajevih, koje jednom čitamo kao živu dramu o propasti Ivice Glembaja Todorića i dinastije iz Kulmerovih dvora, a drugi put kao živu dramu o, štajaznam, Tomislavu Glembaju Horvatinčiću, klajnburškom skorojeviću što bijesnim automobilima i jahtama nekažnjeno gazi preko onih mitoloških malih, običnih ljudi.
Hrvatske su suvremene pripovijetke i socijalne teme zapanjujuće stoljetne, svijet je današnjih školaraca cijeli od crvljivih bidermajer i empir komoda, gospode načelnika, bankara, prelata, biskupa, velikih župana, komordinara i illustrisimusa, plemenitaških gospođa, pijanih oficira, barunica i njihovih lakeja i guvernanti, a Vjenceslav Novak – baš kao i Kovačić i Krleža, ili Josip Kozarac, Eugen Kumičić, Ksaver Šandor i ostali demoni školskih lektira – funkcionira u njemu kao reporter formata Provjereno Nove TV.
Samo posljednji primjer, nekidan objavljena potresna novinska priča o dječaku iz Opatije - kojega su s Lida, gradske plaže na kojoj su se kupale generacije Opatijaca, potjerali zaposlenici novog koncesionara, što zabranjuje prilaz bijednoj sitneži bez para za ležaljku i piće – upravo je dušu dala za Vjenceslava Novaka. Kao i priča one nesretnice iz Rijeke, jedne od tisuća sličnih, koja je prije koji tjedan zbog duga manjeg od dvije hiljade eura deložirana iz stana u kojemu je živjela četrdeset šest godina. Ili one prodavačice iz zadarskog Interspara, koja je nakon jedanaest godina ropskog rada dobila otkaz jer je iscrpljena i izgladnjela u dućanu pojela dvije fete pršuta, pa nedavno – godinu i pol nakon što je pukao mali, kurtoazni skandal – tiho i bez medijske galame izgubila i posao i sudsku parnicu i trinaest hiljada kuna sudskih troškova: da je njenu priču napisao Vjenceslav Novak, bogami bi mu urednik Vijenca rekao da je malo neuvjerljiva, a pri tom i prilično otrcana.
- Zaboga, ovo je kraj devetnaestog vijeka, nitko više ne ide pred sud zbog ukradenog komada kruha – sažaljivo bi mu rekao urednik Ksaver Šandor Gjalski. – Zadnji put je zbog toga najebao nesretni Jean Valjean u Hugoovim Jadnicima, a to je, dragi moj Vjenceslave, bilo prije skoro sto godina.
„U glib i druge pripovijetke“ ispostavljaju se tako kao mlaka kamilica prema pripovijetkama iz hrvatskoga gliba 2017. godine, u kojemu se čak i predsjednik sindikata policije, koja čuva guzice debelih bankara i zbog nekoliko novčića duga izbacuje cijele obitelji na ulicu, danas u novinama žali kako potplaćeni policajci u Dubrovniku i sami jedu u pučkoj kuhinji. Uostalom, ni u Novakovo vrijeme – eno vam njegove „Sličice iz života neznatnih ljudi“, iz 1894. – siromahe što nisu mogli plaćati stan nisu izbacivali na ulicu.
U današnjem glibu župnik iz Županje odbija pričestiti dijete s Downovim sindromom, a stroge odgajateljice u Osijeku vraćaju kući djecu čiji roditelji nisu platili vrtić, u njemu beskućnici kopaju po smeću bogataša, učitelji od svog novca kupuju užinu siromašnoj djeci, a obična jebena piletina na rubu roka upotrebe – sjetit ćete se i te opore priče iz „drugih pripovijedaka“ – u Konzumovim dućanima leži zapečaćena plombama poput najskupljih parfema i viskija. Dok magična crta na listama za stipendije dijeli mladost na one iznad, što će završiti na državnoj službi u mitološkom Zagrebu, i one ispod, koji će završiti u mitološkoj tuđini.
„Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni činovnici, sve vrvi u činovnike… A narod seli u tuđinu. Na njegovo mjesto dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što je imamo, i to je u tuđim rukama. A vi, Hrvati, budite činovnici, to će reći mizerije“, rezignirano tako prije stotinu šesnaest godina govori junak pripovijetke „U glib“, kao da to ne priča u pero Vjenceslava Novaka, već u mikrofon Nove TV.
Jedno veličanstveno ljudsko stoljeće, najmračnije i najsvjetlije od svih dvadeset i onih dvadeset prije, Hrvatima je prošlo u zalud, zamet i zakurac, potrošili su ga na koncu cijeloga na mise zadušnice, i 2017. se zatekli na početku, u glibu i drugim pripovijetkama, kao što su se tamo – u glibu i drugim pripovijetkama – nalazili oduvijek, svaki se put između dva oduvijeka nejasno nadajući da je ta zla, sumorna historija daleko iza njih, u dosadnoj, plošnoj školskoj lektiri o zlim bogatašima i nesretnim siromasima.
Poput Jakova Kosovića, onoga ubogog mladića s početka ove pripovijesti, čije su riječi suočenja s nepravdom iz školske lektire zapravo cijela povijest Hrvata u tri-četiri rečenice, nešto najtužnije što ćete uopće danas pročitati:
„Duša se mladića zalila ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravica pokazala je na nj prvi put u životu svoje žive oči… U svojoj duši poznavao je takovu nepravicu samo iz historije čovječanstva. Mislio je da joj je noga civilizovanoga čovjeka davno zgazila glavu, a historija joj sačuvala lik samo kao vječni spomen na odurnoga mrtvaca, neka zna potomstvo da je bilo velikaša i mogućnika koji se nijesu stidjeli hraniti kruhom sirotinje… Pa gle, ne kao mrtav kip u historiji, nego živu živcatu sreo je i poćutio na sebi udarac njezine šibe, a još nije svojom nogom slobodno ni koraknuo u život!“
Vjenceslav Novak, stoljeće ti jebem, 1901. godine.
U glib i druge najnovije vijesti, odmah nakon reklama.
Izvor: N1
