Piše: Draško Đuranović
I to se može u Crnoj Gori. U četvrtak 13. jula, na Dan državnosti Crne Gore, početak druge vijesti u Dnevniku Javnog servisa glasio je ovako: ,,U selu Slatina, nadomak Andrijevice, Puniša Račić dobio je spomenik. Riječ je o čovjeku koji je u Narodnoj Skupštini Jugoslavije 1928. godine pucao na kolege poslanike i tada ubio hrvatske predstavnike Pavla Radića i Đura Basaričeka a ranio Stjepana Radića, Ivana Granđu i Ivana Pernara...“
Ovako, dakle, stoje stvari: samoinicijativno okupljena grupa bratstvenika Račića, uz nesebičnu dobrovoljačku pomoć mještana, sagradila je tokom vrelih julskih dana u selu Slatina spomen obilježje Puniši Račiću - ,,znamenitom Slatinjaninu i Vasojeviću“, kako zapisaše u spomeničnom mermeru.
Jedan od ktitora ovog poduhvata, izjavi da ih ne interesuje ,,mišljenje istoričara“ kao ni to što je Račić pobio ,,kolege poslanike“ u parlamentu Kraljevine Jugoslavije; Račić je za njih baš ,,pozitivna ličnost“ i otvaranjem ovog spomen-obilježja na Petrovdan 12. jula, kako ponosno izreče, Slatinjani i Vasojevići ,,vraćaju dug svojim precima“.
Stvarno? Puniša Radojević Jelić, kome su falsifikovali krštenicu i nazvali ga Puniša Račić, osuđeni poslanik-ubica, osuđenik u Bombaškoj aferi 1903. godine protiv knjaza Nikole, učesnik Kolašinske afere 1909. protiv Crne Gore, čovjek koji je 1911. godine vrbovan da radi za srpsku obavještajnu službu, član Apisove ,,Crne ruke“ i vođa četničkog udruženja ,,Ujedinjenje ili smrt“ – treba da bude uzor mladim naraštajima?
Da li ga je, možda, preporučilo da bude odlikovan obilježjem ,,znameniti Vasojević“ ono veliko djelo kada je - dok je crnogorska vojska krvarila za braću na Mojkovcu – prebacivo zlato iz Narodne banke Kraljevine Srbije na Krf? Ili je, ipak, njegova suštinska zasluga što je pokoljem u Skupštini omogućio da kralj Aleksandar uvede diktaturu u kojoj će se zatrijeti ime Crne Gore?
Izgradnja spomen obilježja takvom čovjeku je ,,vraćanje duga precima“? Možda, ali samo u zemlji koja nije ni čojska ni sojska. I ovo je moguće da se dogodi samo u Crnoj Gori u kojoj državni službenici ,,mrtvim snom spiju“. Jer, nijesu u ovoj priči najbitniji nesrećni i zaludni zaljubljenici u djelo Puniše Račića, oni koji hoće jednog zločinca mermerom da isklešu u junaka.
Suštinsko pitanje je: kako je prije svih lokalna vlast u Andrijevici, i što je najvažnije – kako je država Crna Gora dozvolila ovu nakaradnu reviziju istine i društvenih vrijednosti. U opštini Andrijevica kažu da nijesu znali što se (g)radi na ,,privatnom zemljištu“, nijesu, rekoše, bili nadležni. U Ministarstvu kulture vele, takođe, da nijesu imali informacije i konstatuju da je izgradnja spomenika Račiću u suprotnosti sa Zakonom o spomen-obilježjima. Sad se čeka nalaz inspekcije, pa onda postupanje državnih organa i institucija. Možda će, kažu optimisti iz državne uprave, neko biti i novčano kažnjen, deset, dvadeset hiljada eura. To je cijena koja se plaća za reviziju istorije.
U međuvremenu, na Slatini ostaće za sada mermerno obilježje naše državne sramote. Kao logični slijed ćutanja i nemoći moderne Crne Gore, koja je okovana u partijske klanove i zarobljena ličnim pizmama, zaboravila da cijeni sebe.
Ovdje se ne radi o jednom spomeniku, nego o sistemu vrijednosti koji se pokušava ukorijeniti u Crnoj Gori, na očigled države i državnih institucija. Jer, ako opstane spomenik Puniši Račiću, ako se ne kazne oni koji su znali, a nijesu reagovali, onda već sjutra valja očekivati da osvane spomenik četničkom koljaču Pavlu Đurišiću posred nezavisne, čojske i sojske Crne Gore. I da sve to bude blagosloveno sa navišeg mjesta – sa one limenke na Rumiji, koja tamo evo godinama stoji i urušava suštinske vrijednosti Crne Gore. Po sred obraza Crne Gore.
Izvor: Pobjeda
