Zapade me ova kolumna na Dan ustanka naroda Crne Gore i na crnogorski Dan državnosti. Red je da se makar u jednoj rečenici prisjetimo ustanika koji su 13. jula 1941. godine započeli narodno-oslobodilačku borbu i hrabro stali ispred nadolazeće fašističke sile. Drugi 13. jul koji je obilježio crnogorsku istoriju je onaj 1878, kada je na Berlinskom kongresu nezavisna Crna Gora postala međunarodno priznata država. Oba treba da služe na čast svima nama. U kakvim uslovima i stanju dočekujemo ovaj datum? Da vidimo kako nam to Crna Gora izgleda sada...
*****
Jasno je bilo kako je izgledala do 2006. godine i zbog čega smo tražili pravo na sebe. Dobili smo ga. Nakon toga, nijesmo koristili šanse. Referendumska odluka je bila upravo to - pravo na šansu. Možda je bolje reći da smo koristili ovo pravo, ali na svoju štetu.
Sada, ozbiljno raspolućena, naša država je posljednju deceniju rob političkih interesa, namještenja i interesnih prepucavanja. Postala je idealno tlo za mediokritetski sistem vrijednosti.
U takvom sistemu, talentovani mladi ljudi nemaju šta da traže. Postaju višak i neprijatan podsjetnik većini. Zato odlaze i traže sebe negdje drugo. I gle čuda, nemaju problema - tamo negdje. Neko drugo nebo im postaje najplavlje. Iako će, siguran sam, svoju Crnu Goru nositi u srcu do kraja života, živjeće negdje drugo, zasnivati porodice, sticati i dijeliti znanja.
Pobjegli su od jednoumlja, lupkanja po ramenu, ubistvenih izraza „dobro je to“ i „znaš li ti ko sam ja“, namještenih tendera, neselektivne pravde (dakle nepravde), pink i happy kulture na svakom ćošku, korupcije, nekulture življenja, dodajte sami... Zamjena teza postala je dio estetike življenja. Kod nas bijelo odavno nije bijelo. Dobilo je razne druge nijanse, makar njih pedeset.
*****
Kulturološki ustanak. Bez toga neće biti promjene svijesti. Bez otvaranja ka ostatku svijeta i standardima koji vladaju u civilizovanim društvima, ostaćemo zarobljenici pogrešnih sistema vrijednosti u kojima svako sa političkom zaleđinom a bez profesionalnih kapaciteta može biti profesor, doktor, muzičar, direktor, urednik, novinar, spiker.
Ubi nas tranzicija. Kultura nužno popravlja društva. Te i takve ustaničke revolucije jesu garant neophodnih, prirodnih i logičnih promjena. Na balkanskim prostorima se svakih tridesetak godina dešavaju previranja. Međutim, sva su kratkog daha, opet na tridesetak godina. Pa ukrug. Našem društvu, kao i ostalim eks-jugoslovenskim društvima (izuzev Slovenije, koja se džentlmenski iskobeljala) potrebna je katarza, koja će donijeti prvenstveno psihičko blagostanje. Rasterećenje.
Nijesmo mi gori od ostatka svijeta, naprotiv. Mnogo puta smo dokazali da jesmo ravnopravni, ponekad i u značajnoj prednosti u odnosu na mnogoljudnije i uređenije zemlje. Pogledajte sport, na primjer. U čemu je onda problem?
*****
Problem je u tome što nema ustanka. Da progovore oni koji znaju i mogu da vuku društvo naprijed. Da preuzmu odgovornost. Da dobiju pravo i obavezu da rade za društvo i postave standarde. Da standardi budu jedini kriterijum. Da društvo dovedu u fazu u kojoj je sramota zapošljavanje političkim preporukama.
Da stručnjaci insistiraju na tome da ne budu dio političkog establišmenta. Da se državni resursi ne doživljavaju kao plijen. Da svi, bez izuzetka, plaćaju porez. U toj fazi će politika doći na svoje mjesto, umjetnost takođe, a isto će se dogoditi i sa ostalim strukama. Onda možemo da razmišljamo, recimo, o kvalitetu obrazovanja i profesionalnim standardima u raznim oblastima i donosimo odluke.
U tako postavljenom sistemu, ljudi neće bježati iz sopstvene države, nego će ostajati i znanjem doprinositi budućim generacijama. U takvom sistemu, pink „kultura“ biće višak.
Siguran sam i da će u takvom sistemu srednjoškolkama biti važno da uz ličnu kartu, zdravstvenu knjižicu i pasoš, imaju i člansku kartu neke biblioteke. Društvo jednakih šansi, u kom se zna ko što radi. To treba da bude moderna verzija Trinaestojulskog ustanka.
Sada smo predaleko od toga. Činjenica da nas je više od pola miliona daje nam nadu da možemo brzo da dostignemo te standarde. Samo je važno da krenemo. Važno je da se prepoznaju ljudi koji mogu da poguraju. Da počnu da se nalaze, razgovaraju, zaključuju, promišljaju i kreativno djeluju. Da ustanak krene na običnoj kafi, spontano. Talas koji će takva okupljanja pokrenuti, zapljusnuće i druge, a onda je krenulo. Za dobro svih nas i budućih generacija.
Energiju ne možemo obuzdati. Kroz istoriju, neke loše energije napravile su stvari kojih se možda sada stidimo, ali ih ne smijemo zaboraviti. Katarza počinje od tebe, a onda ćemo imati zemlju koju ćemo voljeti, kako god se izjašnjavali. To nam je svima cilj, zar ne?
