Piše: Zuvdija HODŽIĆ
U Crnoj Gori je 13. jula buknuo sveopšti ustanak. Po tome se razlikuje ustanak u Crnoj Gori od razvitka borbe u ostalim krajevima. Crnogorski narod je ustao kao jedan čovjek, ne misleći kolike će biti žrtve, jer je bio spreman da ih daje, ustao je zbog toga što je volio da se s oružjem bori i izgine, ako je potrebno, u toj borbi, nego da poklekne pred mrskim okupatorima...“
Naviknut na događaje koji prevazilaze prostor i vrijeme u kojima su se zbivali, crnogorski narod posebno ističe Trinaestojulski ustanak, s pravom ga smatrajući najvećim datumom u svojoj istoriji.
Vjeran duhu i etici predaka, na krilima njihove slave i ugleda Komunističke partije Jugoslavije, crnogorski narod se listom digao na ustanak, svjestan da će borba biti duga i krvava, da će nepokornost platiti životima najboljih sinova i kćeri, ugašenim ognjištima, popaljenim domovima, u korov zaraslim poljima, u korotu zavijenom Crnom Gorom.
Zemlja „odsvud stiješnjena“, mala u svijetu, ali i veća od sebe i drugih – svenarodnim ustankom, prvim u okupiranoj i poklekloj Evropi, jedinstvenim po masovnosti i karakteru - uzdigla se do primjera i svjetionika prema kome su se evropski narodi morali određivati i čiju su svjetlost morali slijediti.
Istina je: prije Trinaestojulskog ustanka 1941. bile su Tuđemile, pa pretvaranje olovnih obodskih slova u puščana zrna, bio je Grahovac, Vučji do, Martinići i Krusi, bilo je bitaka i bojeva, pobjeda i pogibija jednako slavnih i velikih, i sve su, pojedinačno i zajedno, Trinaestojulskom ustanku dale snagu, usmjeravajući ga koliko na odbranu od neprijatelja toliko i na borbu za nacionalno i socijalno oslobođenje, za revolucionarne promjene u društvu i izgradnju društva, pravde, bratstva i jedinstva, ravnopravnosti i suživota.
Fašistički okupator napadnut je kad je bio najjači i najsigurniji u sebe, svoju moć i sliku, a evropske države i narodi najnemoćniji, klonuli i duhom i vjerom. Trinaestog jula 1941. godine ustala je svekolika Crna Gora – staro i mlado, đedovi sa sinovima, kćerima i unucima. Oko 32.000 boraca je za nepunih dvadeset dana oslobodilo najveći dio Crne Gore, izbacivši iz stroja više od 5.000 okupatorskih vojnika. Iznenađen, povrijeđen, ponižen i ranjen, neprijatelj je reagovao kao pobješnjela zvijer.
Na Crnu Goru se okomilo preko 100.000 italijanskih vojnika, svrstanih u šest divizija, pomognutih sa oko 30.000 vojnika iz okolnih područja.
Zastrašujući odgovor fašističkog okupatora i kolaboracionista uslijedio je odmah i žestoko strijeljanjima, mučenjima, logorima, internacijama, zatvorima, uništavanjem imovine, napadima na ustanike iz svih pravaca i s najvećom brutalnošću.
Umjesto da slomi ustanak i ustanike, neprijatelj je sve više uviđao da je to nemoguće.
Pokazalo se ono što je crnogorski narod oduvijek znao nijedna bitka za slobodu ne može biti izgubljena, a ni najveće žrtve za nju uzaludne.
Oko 5.000 gerilaca pružalo je neviđeni otpor okupatoru, utičući da ustaničke puške zapucaju i u drugim krajevima Jugoslavije, da njihov odjek probudi, zadivi i na otpor nadahne Evropu. Među pet proleterskih i udarnih brigada Narodnooslobodilačke vojske, našlo se i četrnaest bataljona – heroja Trinaestojulskog ustanka.
U stroju slavnih partizanskih jedinica, zajedno sa hiljadama jugoslovenskih boraca, preko Srbije, Bosne, Neretve, Sutjeske, Hrvatske, Sremskog fronta i Slovenije izrasli su u moćnu oružanu silu koja je poslije četvorogodišnjeg krvavog rata, uz ogromne žrtve, oslobodila zemlju.
U toj borbi za slobodu život je dao svaki sedmi stanovnik Crne Gore. Oko 14.500 partizanskih boraca poginulo je u ratu. Na raznim i važnim vojnim, političkim i partijskim dužnostima širom Jugoslavije bilo je 1.850 rukovodilaca iz Crne Gore. Od članova Vrhovnog štaba više od trećine (osam) bili su Crnogorci.
Crnogorci su krajem 1944. godine, komandovali sa osam od osamnaest partizanskih korpusa.
Među partizanskim generalima na kraju rata bilo je 36 odsto Crnogoraca. Udio stanovništva Crne Gore u Jugoslaviji jedva da je prelazio 2 odsto. Najmanja federalna jedinica ušla je u novu državu sa najvećim moralnim kapitalom.
Narod koji je u svojoj istoriji imao više bitaka nego predaha između njih, koji je slobodu neprestano branio i u njoj uvijek živio, pokazao je da je svaki Trinaesti jul od onog 1941. do ovog 2017. biljeg hiljadugodišnjeg trajanja i opstajanja crnogorskog naroda i države; od vremena kada je bila „jedna slamka među vihorove“ do naših dana kada je jača nego ikad.
Trinaesti jul 1941. pokazao je da veličina nije ni u broju boraca ni u granicama već u narodu, njegovoj ljubavi i odlučnosti da zadovijek ostane vjeran poruci Svetog Petra Cetinjskog „da je narod hrabri i uzdani, koji svoju slobodu poznaje i svojijem oružjem brani“.
Da se s ponosom sjeća Titovih riječi upućenih jugoslovenskim narodima da se u borbi protiv fašističkih osvajača ugledaju na crnogorski narod. Zato što je na najsnažniji i najdublji način izrazio težnje i stremljenja crnogorskog naroda i njegovog nacionalnogbića, zato što će njegove vatre grijati pokoljenja, zato što oživotvorenjem najplemenitijih idejai idealapodjednako pripada Crnoj Gori, Evropi i svijetu; zato što nas uči „kako treba s besmrtnošću zborit“ i kako da se uvijek i svuda suprotstavljamo silama mraka, zla i tiranije; da su od snage oružja jači pravda i pravo, sloboda i spremnost da se za nju živi i bori.
Trinaesti jul je naš najljepši, najdraži i najveći praznik.
Pobjeda
