Crnogorski fudbaler i vezista malezijskog Saravaka, Miloš Raičković, rođen je u Podgorici 2. decembra 1993. godine, kao najmlađe dijete, nakon dvije sestre.
- Kod nas se u porodici uvijek njegovao sportski duh, budući da je otac doktor nauka fizičke kulture, bivši fudbaler, i fudbalski trener. Zbog takvog porodičnog ambijenta, sve slobodno vrijeme moje sestre i ja smo provodili na sportskim aktivnostima. Naravno, ja sam odmalena zavolio fudbal, pa sam počeo da treniram već sa šest godina - otkriva Miloš našim čitaocima.
Iako je život posvetio fudbalu, nije zapostavio ni obrazovanje. Nakon završene srednje Medicinske škole, upisao je Sportski menadžment na UDG-ju, gdje će ubrzo i diplomirati.
- Kako je majka pravnik, sudija po profesiji, tako se negdje i od mene i sestara očekivalo da podjednako budemo posvećeni i obrazovanju, imajući u vidu standarde koje su nam postavili roditelji. Sestre su bile te, kod kojih je preovladala želja da u životu grade sebe kroz karijere u nečem drugom, a da se sportom bave rekreativno, dok sam ja fudbal stavio na prvo mjesto. Tako sam upisao i završio srednju Medicinsku školu u Podgorici, jer sam u jednom trenutku htio da ispratim svoju mlađu sestru koja je stomatolog, a negdje sam i imao afinitete prema toj profesiji.
Ipak, kroz tinejdžerske dane moje bavljenje fudbalom je bivalo sve ozbiljnije. Nakon godina provedenih u mlađim kategorijama FK „Crvena stijena“, potpisao sam sa 18 godina svoj prvi profesionalni ugovor za FK „Budućnost“. Tada sam već znao da nikada neću biti stomatolog, ali budući da sam želio da se školujem i dalje, počeo sam studije Sportskog menadžmenta na Univerzitetu Donja Gorica, koje ću nadam se ubrzo i završiti - pojašnjava nam Miloš.
Život profesionalnog fudbalera nije lak, i prepun je odricanja, iako se na prvi pogled ne čini tako. U FK „Budućnost“ Miloš je proveo skoro šest godina i tu je sazreo kao igrač.
Sa klubom je imao i prve velike uspjehe kao što je osvajanje Kupa 2013. i trofeja Crnogorske lige 2017. (iako je klub napustio u posljednjem kolu sezone), i naravno prve velike tuge kao što je izgubljeno finale Kupa od Rudara, 2016. nakon izvođenja jedanaesteraca, i ispadanje iz kvalifikacija za Ligu Evrope od belgijskog „Genka“, takođe nakon izvođenja jedanaesteraca, i možda najljepšeg fudbala koji se odigrao pod Goricom u posljednjih 10 godina.
- Budući da sam u jednom trenutku osjetio da je za moje dalje napredovanje potrebno da promijenim sredinu, odlučio sam da svoju karijeru nastavim u dalekom inostranstvu. Sada branim boje fudbalskog kluba „Sarawak FA“ iz Kuchinga, u Super ligi Malezije, ali „Budućnost“ i dalje nosim u srcu - iskren je Miloš.
Podjednako bitan, negdje i bitniji od profesionalnog, Milošu je lični i porodični život - njegova supruga Isidora, kćerkica Ivona i beba koja je na putu.
- Oni su mi uz sestre i roditelje najveća podrška, i bez njih ne bih bio ovo što jesam, i imao motiva i snage za buduće uspjehe - ističe Miloš.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi sve. Nedostaje mi prije svega taj period života, i bezbrižnost koju on nosi. Nedostaje mi loptanje po ulici, po livadi sa drugarima, lude vožnje biciklom, sve igre skrivanja, nestašluci zbog kojih je moj djed znao da nas juri sa sve „šipkovim“ prutem.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Najviše volim to što sam u ovom ludom vremenu uspio da kao mlad nađem osobu sa kojom ću dijeliti život i da sa njom zasnujem porodicu. To je za mene najveća sreća.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Pjevanje (heheheh) šalim se, naravno. Cijelog života sam posvećen svom najvećem talentu, a to je talenat za sport, tako da i ne znam da li me je život uopšte mogao predodrediti za nešto drugo.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Najbliži smatraju da znam biti flegmatičan, ili kako to žargonski kažu „ladovina“. Vjerovatno su u pravu. Njima sve vjerujem.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kod drugih najviše cijenim iskrenost i dosljednost. Često se ne slažem sa nečim, ali ako je neko dosljedan tome što govori i radi, poštujem.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Ne znam kako bi se mogla zvati, ali volio bih da me glumi Ralf Fajns. Jedan je od najvećih glumaca današnjice.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Miloš, Rai, fudbaler, Ivonin tata...
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- To je lako - definitivno pizza, sa dosta kečapa.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Nijesam neki fan super junaka, vjerovatno zato što cijelog života radim na sopstvenoj snazi u ostvarenju svakog cilja, ali hajde, neka bude nevidljivost. Vjerovatno bi bilo zanimljivo.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne bih se mijenjao ni sa kim. Čak ni na dan. Jednostavno, volim svoj život.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- U posljednje vrijeme vikende, pa i nedjelju popodne provodim otkrivajući ljepote Malezije, predivne zemlje u kojoj sam odnedavno.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Bombona“ od Dženana Lončarevića. Vežem je za jedan veoma poseban trenutak u mom životu.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Moji dani su uvijek unaprijed isplanirani, te su rijetki trenuci kada imam dovoljno vremena za dobru knjigu, pozorište ili bioskop, iako bih volio da je drugačije. Posljednja knjiga koju sam pročitao je „Ja sam Zlatan“. Ona govori o suštini fudbalske igre i čudesnom uspjehu jednog od trenutno najboljih fudbalera današnjice.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Uvijek me je privlačila Južna Amerika - Brazil, Argentina, Čile. Ko zna, možda me tamo odvedu i profesionalni izazovi.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus, bez konkurencije.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Isidori, moj supruzi. Ona je produžetak mene, onaj bolji dio.
Čemu se uvijek obradujete?
- Uvijek, ali uvijek se obradujem Ivoni, svojoj kćerki. Mislim da ne postoji niko i ništa na svijetu što mi brže od nje izmami osmijeh na lice. Uspije da šarmira u trenu, nevjerovatna je.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim. Smatram da se sve dešava sa razlogom, čak i neke ne tako lijepe stvari. Tabaju put za dalje, jer to je život.
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez mobilnog telefona, nažalost.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Posljednji put sam se izvinio danas na treningu, saigraču, zbog malog grubljeg starta.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Zdravlje, zdravlje i opet zdravlje...svojim najbližima i sebi.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže mi je bilo odvojiti se od porodice i otići na drugi kraj svijeta. Mnogo mi nedostaju Radujem se što je to samo privremeno.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Možda će zvučati kao kliše, ali proveo bi ih okružen ljudima koje volim i koji me vole.
Kako biste voljeli da umrete?
- Kad je u pitanju umiranje, uvijek se sjetim svoje babe, očeve majke. Umrla je tiho, u snu. Volim da kažem da se samo nije probudila i to je sve. To je odlazak kakav bih poželio.
Koji bi bio Vaš epitaf?
-„ What goes around, comes around“.
Priredila: A.POPOVIĆ
