Najveće američke poete dijele opsesiju temom bjekstva. Ono što je Fanteu bio put za Los Anđeles, Džejsonu Izbelu, najvećem pjesniku amerikane i folka 21. vijeka, jeste bijeg bilo kuda – samo što dalje od rudarske sirotinje američkog juga.
Nakon što je briljantnim albumom „Something More Than Free“ prije dvije godine prvi poslao jasnu, artikulisanu poruku liberalne, lijeve manjine u zaboravljenom svijetu između Apalača i Misisipija, Izbel je bio svjestan kako mu je na ploči „The Nashville Sound“ potreban blagi iskorak u novu teritoriju.
Besciljni bijeg
Zato je ploču koncipirao kao klackalicu između tradicionalnijeg zvuka, akustičnog nešvilskog kantrija (karakteristično za njegovu solo karijeru), i pomalo neočekivanog rokenrola u springstinovskom maniru. Obje krajnosti imaju tako dobre momente da se teško oteti utisku kako je napravio perfektan balans.
Uvodna pjesma „The Last of My Kind“ je savršeno meka akustična zakuska koja priprema za tutanj u numeri „Cumberland Gap“, instant himni buntovnika. Ova jednostavna priča o želji rudarevog sina da napusti svijet mračnih planina ostvarenje nalazi u lakoj nešvilskoj baladi „Tupelo“. Tada politički angažovana i vrlo aktuelna pjesma „White Man's World“ jedino može da se posmatra iz perspektive čovjeka svjesnog da ne može da utiče na svijet. Možda jedino može da mu umakne: „Ja sam bijeli čovjek na ulici bijelih ljudi, sa kostima crvenog čovjeka duboko pod stopama“.
Taj konstantni, veliki i besciljni bijeg - od korijena, grijeha nacije, porodice i sebe - Izbel vidi kao jedini logičan iako mučan izbor čovjeka sa mrvom savjesti. Interesantno, tu negdje pronalazi i „opravdanje“ za prolaznost svih ljubavi koje su otišle.
Hrpa drangulija
U jednoj od ključnih pjesama našeg vremena, baladi „If We Were Vampires“, prepoznaje koliko je teško držati na istom kolosjeku dvoje ljudi onda kada im je život podnošljiv jedino u pogledu kroz retrovizor, u petoj brzini. Tu je negdje i oda prolaznosti koja „vampirsku“ besmrtnost čini potpuno nepotrebnom i besmislenom, a igra savršeno u paru sa numerom „Chaos and Clothes“, pravom sentimentalnom hrpom drangulija koju ljubavnici ostavljaju za sobom.
Veliki pjesnik stiže da servira i sjajnu stadionsku kidalicu „Molotov“, pa da više puta do kraja albuma demantuje tezu iz sedmominutne pjesme „Anxiety“ kako mu je teško da uživa u bilo čemu.
Sa šest albuma iza sebe, koji su izdati u pravilnim vremenskim razmacima od dvije godine, 38-godišnji Izbel je i dalje spreman da krvari, uči, razapinje se među vrhovima rudarskih brda i brodi uzvodno uz Misisipi. Onaj stidljivi dječak, koji je prije dvadesetak godina sa nekoliko ceduljica i ispisanim stihovima zavrijedio poziv u grupu Drive By Truckers, odavno je pronašao odrednicu za svoja bjekstva. Samo neka nastavi da usput sije najljepše stihove naše generacije.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 90/100
Link:https://www.youtube.com/watch?v=fyiEJaf-IzE
FOTO: twitter.com / pastemagazine.com
