Maleni kovčeg, primjeran djetetu, prekriven američkom zastavom, julskog jutra 1971. godine nosilo je 12 divova američke kulture. U Kvins su stigli Bing Krozbi, Ela Ficdžerald, Dizi Gilespi, Perl Bejli, Kaunt Bejzi, Heri Džejms, Frenk Sinatra, Ed Salivan, Erl Vilson, Alan King, Džoni Karson i Dejvid Frost... Najveće džez ikone tog vremena došle su da se oproste od Luisa Armstronga.
Pegi Li otpjevala je „Oče naš“ kraj kovčega. Al Hibler izveo je „Nobody Knows the Trouble I've Seen“. Nikome od džez legendi nije bilo do razgovora sa medijima, osim Djuku Elingtonu.
- Ako je iko bio Gospodin Džez, to je bio Luis Armstrong. Bio je i biće sinonim za džez. To je ono što mi u džezu zovemo standard. Luis je bio američki standard, američki original – kazao je Elington, sažimajući u nekoliko rečenica suštinu svog prijatelja Sačma.
Nasmijani sirotan
Samo sedmicu prije nego što je Luis Armstrong preminuo u snu od srčanog udara 6. jula 1971, prije 46 godina, dao je posljednji intervju.
- Planiram da sviram. To je jedino što mogu da planiram nakon šest sedmica u bolnici. Nemam više bilo šta da dokazujem, ali sam dužan ljudima dobar šou. Velika je stvar kada vas voli cijela Amerika – rekao je Sačmo.
Luis Armstrong nije samo sinonim i prva asocijacija za džez trubača, već i prva slika koja se stvara u glavi kada pomislimo na džez solistu. Apsolutno sa razlogom: muziku, koju su Amerikanci smatrali orkestarskom, nasmijani sirotan iz Nju Orleansa pretvorio je u solo šou!
Ujedinjena Amerika
Džez, jedina umjetnička forma koja je stasala u potpunosti u Americi, odrastao je u Nju Orleansu paralelno sa Luisom Armstrongom. Blistao je poput rijetkih dragulja u močvarnom blatu Luizijane, u kojoj je dječak Luis, nakon odrađene smjene u jednoj štampariji, kopao rudu da zaradi za hljeb i prehrani samohranu majku i braću. Sijao je nekim zabranjenim i opojnim tonovima iz ulica sa crvenim fenjerima u starom, francuskom dijelu grada, gdje je Armstrong naučio da svira u društvu kockara, bitangi i prostitutki.
U takvoj sredini, nakon Prvog svjetskog rata, u bezbrižnoj eri novopečene i bogate svjetske sile, zablistao je džez, a sa njim i Luis Armstrong. Postao je američki „ambasador dobre volje“ prije svih, u eri najstrašnije segregacije!
Nije pretjerano reći da je Luis Armstrong ujedinio američki narod. Pripitomio je bogate i siromašne, crne i bijele prije bilo kog predsjednika, sportiste ili umjetnika. Nije pratio, već je udarao standarde popularne muzike kao što su „Mack The Knige“, „Hello, Dolly“, „La Vie En Rose“, „What a Wonderful World“, „Dream a Little Dream“... To komercijalno, narodno i jednostavno prigrlio je širokim osmijehom i karakterističnim „napuklim“ glasom komentarisao kako je „sav taj progresivni džez nekakva džiju-džicu muzika“.
- Znate li kako izgleda kada se parče šmirgl-papira udvara, pa dotakne mlado drvo? Eto tako ja pristupam trubi – objasnio je jednom Sačmo.
Gozba za čula
Samo gledanje Armstrongovog nastupa – to radosno rvanje, žestoki zavodnički ples i slavljenje života - jeste posebno, uzvišeno iskustvo. Armstrong se potrudio da nikada ne djeluje usamljeno na sceni. Transcendentno je gostio publiku blistavom bjelinom osmijeha.
- Nikada nijesam želio da budem velika zvijezda. Zvijezda, to znači svih 20.000 godina smucanja po avionima i vozovima koje su iza mene, čovječe! To su ova ispečena pluća i bol u grudima. Naravno da volim ovacije, ali često poželim da nikad nijesam ni otišao iz onog kupleraja u Nju Orleansu. Sada samo želim da sviram kući, u Kvinsu – kazao je Armstrong.
Sačmo je znao da ispriča prelijepe priče. Na primjer, kako su njegove silne „tate“, izabranici gospođe Armstrong i druženja sa njima do zore u bordelu, odgovorni za ljubav prema trubi i muzici. Te jednostavne priče i nevjerovatni talenat dobrodušnog, skromnog genija, svi Amerikanci osjetili su kao svoje. Zato je onaj maleni kovčeg, tog julskog jutra 1971. na sahrani Luisa Armstronga u Kvinsu, bio savršena mjera velike američke zastave – i ramena titana džeza.
S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com / telegraph.co.uk
