FILM „OKJA“: Klanica sa staklenim zidovima

Novi film Bong Džun-Hoa o borbi djevojčice i njuškavog superpraseta protiv novca žedne korporacije dokazao nam je da smo zaista jedna genijalno-idiotska vrsta.

Prikaži sve

Portal AnalitikaIzvor

Piše: Marija Ivanović

Sve što ćete ikada željeti nakon što pogledate film „Okja“ („Okdža“) jeste da se sklupčate na trbuhu istoimenog debelastog praseta sa pseće-oklembešenim ušima i gledate zalazak sunca. Ali, prije nego što vas potpuno rastopi priča o prijateljstvu hrabre djevojčice i superpraseta u nevolji, moraćete da progutate mnogo tuge, jeze i satire južnokorejskog reditelja Bong Džun-Hoa. „Okja“ je jedan od njegovih najambicioznijih i najsubverzivnijih zalogaja i budite sigurni – ovo čudo moderne tehnologije i staromodne slatkoće došlo je tu da ostane.

Ogroman zalogaj

Okdža liči na šašavi spoj preuveličanog praseta, klempavog psa i nilskog konja. Jedno je od nekoliko GMO superprasadi koje velika američka korporacija želi da proda konzumetima pod etiketom prirodne, zdrave hrane. Da bi stvorila sliku da je prase uzgajano u eko frendli uslovima, vlasnica korporacije Lusi Mirando (Tilda Svitnon) šalje Okdžu u malo planinsko selo. Tamo će superprase provesti deset godina družeći se sa djevojčicom Mijom (An Sio-Hajen) i njenim djedom. I sve je med i mlijeko, trče jednorozi i plešu duge dok korporacija jednog dana ne dođe po svoje intelektualno vlasništvo koje 13-godišnja Mija naziva jedinim drugom.

Vegani i vegetarijanci toliko su udavili svijet pametovanjem i osviješćenim propovijedanjem posljednjih godina da je svaki film koji kritikuje kulturu mesa i brani prava životinja došao u opasnost da ga proglase za propagandu. Bong Džun-Ho zagrizao je veliki, a mnogi bi rekli i preveliki zalogaj.

U 118-minutni film spakovana je kritika korporativne Amerike, esej o čovjekovoj okrutnosti, odbrana prava životinja, priča stara kao vrijeme o prijateljstvu i rasprava o moralnim konfliktima u prehrambenoj industriji, ekoterorizmu i genetski modifikovanoj hrani. Da – čak i nabrojane, ove teme već izgledaju kao sastojci recepta za haos. Većina filmskih autora poklizala bi se da je uzela samo jednu od njih, ali ne i Džun-Ho.

Bez pametovanja

Reditelj nema vremena da pametuje i propovijeda, već vješto smješta publiku u emotivni rolerkoster i zaustavlja ga na najnevjerovatnijim stanicama. Na primjer, Okdžino i Mijino lutanje u prirodi nalik je najljepšim sekvencama iz Mijazakijevih animacija.

Kada se radnja preseli u veliki grad smjenjuju se minuti čistog horora i urnebesne satire. Užas u fabrici za ubijanje prasadi ispuniće vam glave maglom i natjerati bijesne suze na oči, ali prije toga uživaćete u jednoj od najgenijalnijih potjera kolima u istoriji filma.

Visoko oktanska trka predstavnika korporacije, djevojčice, Okdže i terorista praćena je trubačima – kao da ju je režirao Emir Kusturica! I završava gotovo romantičarskom scenom širenja kišobrana uz magičnu „Annie's Song“ Džona Denvera - jednu od najnezamislivijih pjesama za soundtrack bilo kog južnokorejskog filma.„Okja“ stvarno ne zvuči kao slatki, porodični film i vegetarijanska propaganda, zar ne?

Jestivi prijatelji

„Okja“ sve vrijeme izgleda slatko, zabavno i emotivno, ali nikako da vas napusti osjećaj kako ima nešto užasno važno da kaže. Ulog Džun-Hoovog filma otkriva se u punom mahu tek u posljednjem činu, koji će mnogim karnivorima učiniti meso odbojnim makar na neko vrijeme. Poslije sekvenci snimljenih u fabrici i „jeftine“ cijene koju Mija plaća za Okdžu, nemoguće je ne sjetiti se riječi Linde Mekartni koja kaže: „Da klanice imaju staklene zidove, svi bi bili vegetarijanci.“ Ili Bernarda Šoa koji je odabrao da ne jede meso zato što su životinje njegovi prijatelji, a drugari nijesu za jelo.

I zaista, „Okja“ jeste kasapnica sa staklenim zidovima, ali subverzivna i nenasilna, daleko od jeftine šok-manipulacije. Niko nije nevin u Džun-Hoovim očima, u svijetu u kom čovjek živi od smrti drugih bića i pretvara se u smrdljivu, otvorenu hodajuću grobnicu. Niko osim dijete. Mija samo želi da vrati Okdžu kući, a svi ostali imaju skrivene agende. Lusi Mirando želi smušeno prase da bi ojačala reputaciju, njena sestra je traži zbog novca, zaštitnici životinjskih prava da ostvare viši cilj, a narod k'o narod – da „založi“ nešto slasno.

Emotivna oluja

Secirajući kontadiktorne argumente svih strana u ratu za Okdžu, reditelj ne demonizuje, niti navija. Lusi Mirando izgleda kao nevolja i ima mali šmek Kruele De Vil, ali nije zla. Štaviše, njena potreba da stekne slavu jeste odbojna, ali pitanje je da li je ona zaista na tragu dugotrajnog rješenja za prehranjivanje sedam milijardi ljudi.

Isto važi i za oksimoron „nenasilni terorizam“. Aktivisti za ljudska prava apsolutno nijesu idealizovani, a mogli su biti. I oni su prikazani kao samo još jedna ekscentrična kvakica u mehanizmu korporativnog svijeta – impotentna da promijeni bilo šta.

Stiven Spilberg samo može da sanja da njegov Veliki dobroćudni div („The BFG, 2016“) nekada izazove emotivnu oluju kakvu je probudila njuškava, džinovska Okdža – bez jedne jedine riječi. Topao i nasilan, smiješan i tužan, inteligentan i emotivan, priključio se nizu fenomenalnih filmova Bong Džun-Hoa kojinam pokazuju da smo stvarno jedna potpuno genijalno-idiotska vrsta.

Ocjena: 8,7/10