Snimajući film o srušenim spomenicima nob-a zaprepastila me činjenica da se ljudi, premda su to znali, nisu usudili reći tko je i kad te spomenike rušio. Umjesto toga, odgovarali su kao iz Papićevih ‘Lisica’: ‘Ne petljaj me ni u šta’
Za doprinos filmskoj umjetnosti upravo ste dobili nagradu Pedeset godina koju dodjeljuje Motovun film festival. Što vam ona znači nakon više od pola stoljeća bavljenja filmom?
Prije svega, Istra mi puno znači. Davno sam snimao u kontinentalnoj Istri, koja je meni i mojim suradnicima bila zanimljivija od tada još uvijek turistički nerazvijene obale. Drugi motiv su moj dobar prijatelj Rajko Grlić i njegov suradnik Igor Mirković, voditelji festivala, pa mi je od takvih ljudi posebno drago primiti priznanje. Tu je i moja veza s književnikom, prevoditeljem i mojim prijateljem, pokojnim Antunom Šoljanom, koji je u Motovunu imao kuću u kojoj sam više puta noćio. To su dakle moje uspomene na Motovun, zbog čega nagradu sa zadovoljstvom prihvaćam.
Diktatori moraju diktirati
Na zagrebačkom terenu već dugo traju nastojanja desničara, neofašista i njihovih simpatizera da promijene naziv sadašnjeg Trga maršala Tita; sad je i gradonačelnik Milan Bandić najavio da će predložiti naziv Trg Republike Hrvatske. Teško se oteti dojmu da je takav scenarij nagoviješten dodjelom Nagrade Grada Zagreba za filmsku umjetnost Jakovu Sedlaru za film ‘Jasenovac – istina’. Istina?
Nedavno sam u javnosti rekao i ne bih se ponavljao: film o Jasenovcu Sedlarje napravio s tezama koje nisu istinite. Dalje se time ne želim baviti. Osobno sam o Jasenovcu još 1966. snimio prvi kraći film, a otada datira i moje prijateljstvo s danas pokojnim arhitektom, kiparom i piscem Bogdanom Bogdanovićem, koji je te godine na mjestu ustaškog konclogora izradio monumentalni spomenik ‘Kameni cvijet’. Iako sam gradnju spomenika osobno pratio, danas mi je jako žao što je materijal o njegovoj gradnji nestao. No iz dijela tog materijala napravio sam prije 50 godina film bez riječi. Osim toga, Bogdan Bogdanović je širom bivše Jugoslavije napravio sedam sjajnih velikih nekropola arhitektonskog tipa, od kojih je meni, ali i mnogima drugima, jasenovačka najbolja.
Pa ipak, zanima nas vaše mišljenje o Titu. I treba li preimenovati Trg maršala Tita?
Mislim da je Tito bio diktator, ali u kontekstu toga da je apsolutno odlučivao o svemu. Često se i s pravom nije pouzdavao u svoje kadrove, koji su uglavnom bili karijeristički orijentirani. Tito je odlučivao o svemu što je bilo važno. Bio je dakle diktator jer je diktirao. Poljski satiričar Jerzy Lec kaže da ‘diktatori moraju diktirati’, jednako kao što nepismeni ne znaju pisati pa moraju nekome diktirati. Drugo, nema nikakvih dokaza da je Tito, kakvim ga neki žele prikazati, bio zločinac i da je naređivao ubijanja nevinih ljudi, a kojih je neposredno nakon rata bilo na Bleiburgu ili Križnom putu. Tita se kao čovjeka i povijesnu ličnost mora cijeniti, jer cijenio ga je cijeli svijet i to kao vođu prvog i najvećeg antifašističkog pokreta u Europi. Sramotno je danas da se partizanski otpor talijanskom i njemačkom okupatoru zaobilazi, a po Ustavu je temelj današnje hrvatske države. Umjesto toga, slave se oni koji su surađivali s okupatorom ili su mu bili sluge. Ne znam zašto bi se mijenjalo ime Titovu trgu osim zbog toga što očito samo mali narodi imaju taj kompleks. Partizani su onomad pružili kapitalan otpor okupatorima i tu činjenicu gurati pod tepih u najmanju je ruku nepošteno.
Putem falsificiranja i historijskog revizionizma ratni put partizana nastoji se prikazati kao ekvivalent (zlo)djelima zločinačke NDH. Problem je i što državna vlast ne čini puno da bi se to promijenilo…
Vidite, imam 83 godine i možda živim malo previše u prošlosti. Stoga ću vam samo reći da su moga oca talijanski okupatori tako prebili tako da je od posljedica toga umro vrlo mlad. A istodobno je endehazijski režim darovao fašistima Istru, otoke i Dalmaciju. Što se tiče aktualne politike, ona je samo sredstvo za vlastitu promociju, bogaćenje i osiguranje dobrog školovanja i života njihove djece. U nas je riječ o ordinarnoj političkoj korupciji, u čemu smo u samom europskom vrhu. I nije riječ samo o novcu, već o korupciji morala i etike.
Kad spominjemo historijski revizionizam, možemo li se složiti da njegove početke nalazimo još 1990-ih u rušenju brojnih antifašističkih spomenika i drugih memorabilija iz doba antifašističke borbe? O tome ste također snimili film ‘Damnatio memoriae’.
Da, rušenje spomeničke baštine za mene je bio sramotan čin. Premda je toga, još iz doba staroga Rima, oduvijek bilo, svejedno mislim da su se neke stvari trebale čuvati i sačuvati. Snimajući taj film na lokacijama od Opuzena preko Sinja, Slavonije i drugdje, zaprepastila me činjenica da su ljudi bili uplašeni i premda su to znali, nisu se usudili reći tko je i kad te spomenike rušio. Umjesto toga, odgovarali su kao iz Papićevih ‘Lisica’: ‘Ne petljaj me ni u šta.’ To me više deprimiralo nego sami srušeni spomenici, od kojih neki ne bi izdržali ozbiljniju estetsku valorizaciju, ali svejedno su bili znak vremena i događaja koji je imao svoje značenje u oslobodilačkoj borbi.
Odakle u vašem filmskom radu toliko zanimanje za logore?
Upravo zbog stradanja uglavnom nevinih ljudi i užasa koji su učinjeni u Jasenovcu, Staroj Gradiški i uopće na teritoriju tzv. NDH te robijanja poslije rata. Ti ljudi su najčešće zatvarani ni krivi ni dužni, a proganjani su zbog vjere, rase ili političkog stava. Valja reći da je Nezavisna Država Hrvatska bila tvorevina koja je nakon Hitlerove nacističke Njemačke bila najbrža u donošenju rasnih zakona. Sve to čovjeka tjera na razmišljanje.
Gotovac nije bio nacionalist
Nakon dva snimljena filma o Jasenovcu i nespornih i nepobitnih činjenica o tom strašnom logoru, možete li danas sebi uopće objasniti ondje postavljenu ploču s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ poginulim pripadnicima HOS-a?
To je jedna strašna stvar koju podupire državna politika na tragu onoga što je davno kazao Winston Churchill: ‘Kad ne znate kako da riješite problem, osnujte komisiju.’ Što znači ta komisija, odnosno imenovano Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima? Jesu li to ljudi od nekakvog povjerenja? Čijeg povjerenja? Kod nas za sve postoje povjerenstva, pa eto i za tu nesretnu ploču u Jasenovcu, što je žalosno. HOS je mogao slaviti svoje učešće u otporu 1990-ih, ali nije to smio povezivati s Jasenovcem. Jer niti je HOS stradavao u Jasenovcu, niti su ga oslobodili od bilo koga. Kako su Jasenovac oslobodili partizani, deplasirano je da ta ploča tamo (po)stoji. Ona je očito postavljena da bi se dalje poticalo na mržnju između dvaju susjednih naroda, Srba i Hrvata. ‘Za dom spremni’ je sramotan izraz i pod njim su učinjeni najveći zločini u Drugom svjetskom ratu. Drugo je što današnji nadripovjesničari tvrde da je to neki stari hrvatski izraz, što nikad nije bio. Njega je izmislio endehazijski režim.
U svojim filmovima puno ste se bavili sudbinama poznatih ličnosti. Što znače i što su za vas značili slikar Alfred Pal i pjesnik i političar Vlado Gotovac?
Slikar i veliki čovjek, partizan i antifašist, Alfred Pal bio je ‘dvomotorac’, što je na golootočkom slengu značilo da je dvaput bio interniran u taj logor. Potanko mi je opisao to mjesto i upoznao me s drugima koji su robijali na Golom otoku. Premda je bio optužen kao informbiroovac, Pal to nije bio. Teško je na ovakvom ograničenom prostoru pojednostavljivati te stvari. O ljudskim stradanjima snimio sam i ‘Moj slučaj’ o Vladi Gotovcu, mojem prijatelju koji je šest godina proveo u zatvoru, a koji nikad – mada ima i onih koji misle drukčije – nije bio nacionalist. Za mene riječ ‘nacionalist’ ima negativan predznak jer ne mogu prihvatiti da mi netko lakonski kaže da je to ljubav prema vlastitoj naciji. To je korijen mržnje koji se razvija prema svemu drugome i drugačijem. Premda je danas već zaboravljen, pa i od vlastite stranke, Gotovac nikad nije bio nacionalist. Bio je pjesnik i intelektualac koji je duboko promišljao vrijeme u kojem živimo, međuljudske odnose na ovim prostorima i općenito ljudsku narav i sudbinu.
Napisali ste memoarsku prozu ‘Pješčana ura’ u kojoj su interesantna vaša sjećanja na velike glumce bivše države poput Pavla Vuisića, Slobodana Cice Perovića, Fabijana Šovagovića…
Pavle Vuisić je bio genijalan lik i veliki glumac. Šovu sam znao još od njegova studija na Akademiji. Pred kraj života više ga nije služilo pamćenje; sjećam se naših dugotrajnih noćnih šetnji Dubravkinim putem i njegovog nezadovoljstva da nije napravio dovoljno za svoju djecu. O tome sam opširnije pisao u spomenutoj knjizi.
Kao afirmiran redatelj, početkom 1990-ih dobili ste otkaz s mjesta direktora Zagreb filma. Premda u knjizi ne imenujete svog kolegu zaslužnog za vašu smjenu, oštroumniji čitatelji će, vjerujemo, ipak dokučiti o kome se radi.
Ne bih ni sada spominjao ničije ime jer to više nije važno. Na mjesto direktora dao sam ostavku jer sam na nju bio prisiljen. Imao sam ‘krvna zrnca’ koja nisu bila poželjna: moj je otac Hrvat, a majka pravoslavka. Mješovit brak. Ustvari, bio sam sretan zbog tog otkaza. Ionako se nisam vidio u ulozi direktora jer sam cijeli život proveo u slobodnom umjetničkom statusu. No ‘krvna zrnca’ brojala su se i na drugoj strani. Tako sam se posvađao sa svojim prijateljem i velikim režiserom Živojinom Pavlovićem, koji je za Gotovca rekao da je ustaša. Na to sam mu kazao da je Gotovac plemenit čovjek koji voli Srbe, ali ne voli ni srpske ni hrvatske nacionaliste. I to je bio naš zadnji razgovor.
Kako danas vidite hrvatski film, prije svega dokumentaristiku?
Jadran film je, nažalost, upropašten, ali postoje privatni producenti kojima se ipak mora odati priznanje. Imamo kinematografiju koja je samo dijelom državno financirana. Drugo je pitanje tko će, a tko neće dobiti novac, bez kojeg je film nezamislivo snimati. Dokumentarni film se silno razvio, premda ne volim tu vrstu dokumentaraca u kojima mikrofon ide od lika do lika i u kojima se mnogo priča. Mislim da je dokumentarni film nešto drugo: osim dokumentarne, mora imati i estetsku dimenziju, o kojoj bi trebalo porazgovarati. Inače, lijepo je da se čak i boljim mobitelom može snimiti dokumentarac.
Imate li ideju za kakav novi film?
Rado bih snimio polusatni film o splitskoj knjižari Morpurgo na vrhu Pjace i o židovskoj porodici Morpurgo koja je od sredine 19. stoljeća do danas jako puno u kulturnom, društvenom i političkom smislu značila gradu Splitu. Taj film ne bi ništa značio ni Amerikancima ni Englezima, ali bi sigurno značio Splićanima i Dalmatincima, kao i dragom Dušku Kečkemetu, kroničaru Splita i povjesničaru umjetnosti.
