Piše:
Vladimir Maraš
Posljednjih godina sve češće postavljam sebi pitanje - kako u moru zadovoljnih čovjek treba da brani stav o nečemu o čemu, makar po struci kojoj pripada, ima dovoljno argumenata koji pobijaju mišljenje većine? Kako da vas ljudi shvate dobronamjerno i dožive vašu kritiku ili oprečnu misao kao motivišući faktor? Iz mog dosadašnjeg iskustva, odgovor je - nikako!
Od ljudi sam koji podržavaju svaku progresivnost i inovaciju kada je sazrijevanje crnogorske muzičke scene u pitanju. I pažljivo biram načine i za kritiku i za pohvalu. Jer, osim obnove nezavisnosti 2006. godine, malo što nam sistemski funkcioniše unutar iste te nezavisnosti, pa tako i muzička scena. Ipak, nadam se da svaki novi dan ide u prilog sazrijevanju koje će dati rezultate. Nekada.
*****
U utorak veče na Velikoj sceni KIC „Budo Tomović“ održan je prvi zvanični koncert KIC pop hora. Deset minuta prije početka nastupa, na platou ispred KIC-a vidio sam stotinak ljudi i nekoliko crnih audija i mercedesa sa PG-CG tablicama. Razgovarajući sa nekoliko ljudi, shvatio sam da je sala dupke puna. Opa! Ova činjenica je za pohvalu, nevezano za to što je ulaz bio slobodan.
Prije priče o nastupu, podsjetiću: hor je po definiciji grupa pjevača. Horovi najčešće funkcionišu po principu izvođenja četvoroglasnog stava. Kako kaže i naziv ove kolumne, horovi izvode djela tehnikom „a cappella“, ali mogu imati i instrumentalnu pratnju. Postoje razne vrste horova - akademski, profesionalni, crkveni i drugi. U zvaničnoj podjeli horova ne postoji - amaterski. Ili makar nije postojao do preksinoć. Prihvatam i tu novu odrednicu, jer se članovi hora bave ovim poslom iz uvjerenja i ljubavi, ali naglašavam da odrednica „amaterski“ ne smije biti alibi za program i kvalitet izvođenja.
*****
E sad, nastup... Nakon poznatog refrena „Dobra vam noć, prijatelji“, koji je hor otpjevao u skromnim tercnim (logičnim) intervalima, na scenu je izašao krem crnogorske muzičke scene - desetak naših najpoznatijih solista, da pomognu u izvođenju live-aid standarda „We are the World“. Neki od njih su izvođenjem i improvizatorskim frazama podsjetili na to zbog čega je domaća muzička scena potpuno nevidljiva van granica naše zemlje.
U nastavku su se ređale sve poznate melodije. Publika je pjevala, nadjačavajući zvuk sa bine. Dakle, ljudi su došli da se ispjevaju, a ne da odslušaju koncert. U rijetkim trenucima kada je hor zvučao kao hor, a ne kao grupa građanki koja unisono izvodi melodije pisane isključivo za soliste, publika je (konstatujem da je većina posjetilaca bila sasvim dobrog sluha i da im ne bi bilo mane ni da su pjevali na bini) nadjačavala zvuk s pozornice i zabavljala se o svom trošku.
Kompozicije „Balerina“, „Imagine“, „Mi menjamo dan za noć“, „Goro moja“, „Ti si mi u mislima“, „Ljuljaj me nežno“, „What a Wonderful World“, „Zlatni dan“ i „Podgorica“, načinom na koji ih je hor izveo, potpuno su promašile razlog zbog koga su se našle na repertoaru. Ili jednostavno, osnovne melodije tih kompozicija nijesu za horsko unisono pjevanje. Ili jesu - u Crnogoraca. Zanima me i kako se i zbog čega na repertoaru nekog hora nađe kompozicija Tijane Dapčević „Negativ“?
*****
Hor nam te večeri nije predstavio niti jednog solistu iz svojih redova, a repertoar je definitivno pružao šansu za to. Znam da imaju odlične soliste. Nije izveo niti jednu kompoziciju „a cappella“, što treba da bude prezentacija vokalnih sposobnosti hora. Na primjer, Mokranjčeva deveta rukovet „Pjesme iz Crne Gore“ mogla je da bude bingo. I znali bismo kakav hor imamo pred sobom.
Većina tonaliteta bila je neprilagođena horskom izvođenju, pa smo čuli „oktavne prelome“ gdje im mjesto ne smije biti, „brundanje“ altova koji se muče sa dubinama i neprijatne oktave soprana na ivici opsega.
Osim nekoliko muzičkih prolaznica, nijesmo čuli ozbiljan horski slog i glasovni razdjel, a 60 ljudi na sceni i te kako je sposobno za to. Čak i amatera. Bend, sačinjen od mladih i talentovanih muzičara, za tu je namjenu uradio sasvim dobar posao.
Van te namjene, čulo se da su odsvirali još jednu u nizu tezgi, sa najmanje moguće uloženog truda u probe.
Dirigent, koji je očigledno veoma omiljen među članovima hora i drag publici, pokazao je da je u odličnoj fizičkoj kondiciji. Šteta što se u pripremi koncerta nije malo više pozabavio glasovima, opsezima, dinamikom, ekspresijom i drugim najvažnijim elementima kvalitetnog horskog izvođenja.
Nakon svega, ispade i da nije morao. Svi su prezadovoljni. Ali i to je naša klasična, crnogorska priča. Niti imamo kulturu slušanja horova, niti očekujemo nešto osim zabave.
Nadam se da će na red doći gostovanja po Crnoj Gori, a u uspjeh ovog hora na jednoj takvoj turneji ne sumnjam. Ako pak krenu van granica Crne Gore, preporučujem im da ipak konsultuju nekog stručnjaka. U suprotnom, kritike ovog programa neće biti tako sjajne.
