Bizarno, ali istinito: Brus Miler, kreator serije „The Handmaid's Tale“, treba da bude presrećan zbog toga što je prva sezona lansirana iste godine kada se Donald Tramp svečano smjestio na tron Sjedinjenih Američkih Država.
Da narandžasti vođa nije ušao u Bijelu kuću, serija zasnovana na istoimenom distopijskom romanu Margaret Atvud nikada ne bi stigla do mejnstrim publike. Naravno, ne bi promakla radaru fanova knjige i sporogoreće TV produkcije, ali šira publika je lako mogla da je zanemari u moru distopijskih i SF serijala. Sada je to postalo nemoguće - „The Handmaid's Tale“ u posttrampovskoj eri više ne djeluje kao fikcija.
Koliko god Huluov serijal o ženama koje služe samo za razmnožavanje bio težak za gledanje, istovremeno je još teži za ignorisanje dok svjetske medije svake sedmice preplavljuju vijesti o kontroverznim Trampovim odlukama i izjavama.Neke od njih su toliko zatucane da izgledaju kao izvučene iz romana Margaret Atvud.
Ukidanje slobode
Žene treba da budu srećne kada ih Tramp počasti izjavom koja ih svodi na gomilu mesa oko međunožja. Još je gori kada je potpuno ozbiljan, kao za Dan majki kada je „odao priznanje“ svim ženama koje sjede kući, rađaju i podižu djecu. Veliki je to šok za građanke Amerike poslije Baraka Obame, njegovog programa „Obamacare“ i vrsnih, pažljivo osmišljenih govora u kojima svaku jedinku tretira sa poštovanjem.
Serija „The Handmaid's Tale“ postala je hit baš zbog toga što efektno prikazuje suptilni način na koji se pojedincima ukida sloboda, pauzira život i cijeli svijet izobličava do neprepoznatljivosti. Prije Trampa i njegovog odnosa prema ženama, planiranom roditeljstvu, abortusima i zdravlju, bilo je nemoguće zamisliti da vrsta kontrole prikazana u seriji pusti pipke u realnost. Da plodne žene u bliskoj budućnosti nemaju poslove, žiro-račune, knjige, lična imena i porodice. Da totalitarna, fundamentalno hrišćanska uprava države Gilead, koja je nekada bila Amerika, pretvori žene u životinje za rađanje djece Vođama čije su Supruge postale neplodne. Da svako ko se pobuni protiv ovakvog uređenja završi na vješalima ili u radnim kolonijama punim hemijskog otpada koji vodi u sporu i bolnu smrt.
Adekvatno poređenje
Odmah da se razumijemo – ne smijete da dozvolite da počnete da kolutate očima zbog serijala gotovo senzacionalističkih tekstova koji uvezuju totalitarni Gilead iz knjige Margaret Atvud sa Trampovom Amerikom. Naravno da poređenje nije na mjestu bukvalno, ali jeste figurativno.
Strah koji osjećaju Sluškinje predvođene Fredovom (fenomenalna Elizabet Mos) isti je kao užas žena koje znaju da njihov nepredvidljivi predsjednik i rijaliti zvijezda ne misli da su sposobne da odlučuju o svojim sudbinama. Njima niko ne može da garantuje da neće biti svedene na resurse za rađanje djece ako se sjutra stvarno dogodi ekološka katastrofa kao u seriji „The Handmaid's Tale“. Čak i ako može, one mu neće vjerovati kada znaju da je naučna-fantastika postala stvarnost poslije Trampovog „nezamislivog“ ulaska u kontrolnu sobu „najveće države na svijetu“. Neće vjerovati zato što vrlo lako mogu da zamisle Trampa kako gleda prvu, 10-djelnu sezonu serije „The Handmaid's Tale“ i tapše ručicama radujući se dok žene tretiraju po jevanđelju koje kao da je napisano po njemu.
Jedina sreća u nesreći zvanoj trampovanje stvarnosti jeste to što je „The Handmaid's Tale“ stvarno serijal koji zaslužuje ovoliku pažnju. Sakaćenje neposlušnih žena, primoravanje homoseksualaca na operacije koje ubijaju njihove „prljave“ nagone, vješanja pobunjenika, ritualna silovanja/plođenja Sluškinja, život u stalnom strahu od Božijeg oka (tajna policija), patnja Supruga koje se osjećaju manje vrijedno i neželjeno jer su jalove... Nemoguće je odvratiti oči od košmarne stvarnosti koju serija prikazuje.
Produžena verzija
Jedna od rijetkih stvari koja se može zamjeriti tvorcima Huluovog projekta jeste loša ili banalizovana upotreba muzike, većinom pop hitova koji bukvalizuju dešavanja u kadru u rijetkim trenucima kada se začuju. S druge strane, nedovoljno dobro promišljeni soundtrack ne remeti mnogo atmosferu zbog upečatljive scenografije, kostima, igre svjetla i glume.
Scenografija je sivkasta, isprana i prigušena, u fenomenalnom kontrastu sa pulsirajućim, otrovnim bojama odora Sluškinja i Supruga. Crvena, boja menstruacije i bijesa, i zelena, nijansa koja jednako dobro odslikava život (priroda) i smrt (lice leša). U kombinaciji sa bijelim „abažurima“ na glavama Sluškinja, napadna boja odora čini da svaki ritual izgleda duplo jezivije dok se Sluškinje mehanički pokreću i izgovaraju usvojenu mantru „Ispod Njegovog oka“ ili „Blagosloven bio“.
Margaret Atvud dala je zeleno svjetlo tvorcima serije da popune „rupe“ u njenom romanu i prilagode vrijeme (knjiga je napisana 1985. godine) modernim dešavanjima. Neke značajne izmjene unesene su već u prvoj sezoni, ali najveće čekaju 2018. godinu, kada Hulu bude emitovao nastavak. Ako vam u pauzi između sezona bude nedostajala sjajna Elizabet Mos, odmah se utješite! U septembru ćemo je gledati u seriji „Top of the Lake: China Girl“ u režiji čuvene Džejn Kempion. Naravno, ako Trampu u međuvremenu ne padne na pamet da se pozabavi „kontrolom rađanja“ i u umjetničkom sektoru. Ništa nije nemoguće, posebno kad vam je jedan od glavnih navijača Čak Noris.
Marija IVANOVIĆ
FOTO: indiewire.com / cosmopolitan.com / businessinsider.com / vox.com
