Novinari širom svijeta danima bockaju vudu lutkice sa likom američkog reditelja Olivera Stouna. Potpuno su izdimili zbog ekskluzive koju je imao i uspio da je protraći, po mišljenju većine. Nakon što je snimio igrane i dokumentarne filmove o Džonu F. Kenediju, Ričardu Niksonu i Fidelu Kastru, Stoun je dobio jedinstvenu šansu da ovjekovječi još jednu čuvenu predsjedničku figuru – Vladimira Putina.
Niko prije kontroverznog američkog reditelja nije imao šansu da razgovara sa ruskim predsjednikom pristupajući njegovom avionu, automobilu, hokejskom klizalištu, teretani, Kremlju i – homofobičnom humoru. Zato je „slobodoumnim, drčnim i beskompromisnim“ novinarima lako da sude Stounu nakon što je „The Putin Interviews“, četvorosatni dokumentarni film, podijeljen u četiri dijela, emitovan na TV Showtime.
Ćaskanje
Niko prije Stouna nije uradio nešto slično. Iako nema materijala za poređenje kvaliteta, ostavljeno je mnogo mjesta za kritikovanje njegovog „ulizivačkog“ pristupa. Oni koji su ovih dana pisali o Stounovom šlihtanju ili brkaju ulizivanje sa pristojnošću (čitaj: dovoljno pameti da se cijeni data šansa) ili nijesu gledali film do kraja. Stounu se zaista mogu zamjeriti mnoge propuštene šanse za potpitanja tokom prva tri dijela, ali u finišu je bombardovao Putina pitanjima do te mjere da mu je uvijek smireni i uravnoteženi ruski predsjednik rekao da ga ne vuče za jezik.
Tačno je: Stoun jeste kompromitovao film ne snalazeći se baš najbolje u ulozi novinara. Djelovao je previše nervozno i nesređeno, nespremno da reaguje kada mu se ukaže šansa. Mnogi su očekivali da će njegov film biti brutalna politička debata tokom koje će Putin biti masakriran pitanjima, a dobili su četvoročasovno ćaskanje sa čovjekom koji odaje utisak nepobjedivog zmaja koji lijeno trepće i dosađuje se sjedeći na planini od zlatnika!
Govor tijela
Stoun i Putin više izgledaju kao protagonisti „bromanse“, drugari na kafi ili kolege koje ćaskaju o globalnim problemima u bifeu fakulteta političkih nauka, nego kao „ozbiljni“ ljudi iz svojih branši koji sukobljavaju mišljenja o šizofrenim odnosima SAD i Rusije. Gledamo Putina na hokejskom klizalištu, u teretani i konjušarnici, na bazenu, kako vozi automobil, priča o džudou kojim se bavi od 13. godine... I ne vjerujemo da 64-godišnji (!) čovjek na čelu diva kakva je Rusija ima dovoljno vremena da se posveti svemu, kao da mu dan traje 50 sati. Ali to je dio njegovog imidža i Putin to vrlo dobro zna dok se smješka i pokazuje zbunjenom Stounu svoje sprave za vježbanje.
Upravo u ovakvom razgovoru i atmosferi jeste najveća draž filma – Putin je humanizovan baš zbog toga što njegov sagovornik nije napadački nastrojen. „Dodvoravanje“ možda kompromituje Stouna (do te mjere da mu pripisuju i sve Putinove konzervativne stavove), ali reditelj izvlači maksimum iz ove greške u montaži zumirajući i pažljivo kadrirajući Putinove pokrete dok priča.
„The Putin Interviews“ je zato obavezno štivo za studente političkih nauka koji su posebno zainteresovani za analizu govora tijela. Eksperti iz ove oblasti zahvaljujući Stounu imaju sasvim dovoljno materijala da pišu o tome da li je Putin lagao, rotirao istinu ili istinski vjerovao u riječi koje je izgovorio o SAD, NATO, Snoudenu, Ukrajini, Krimu, KGB, Staljinu, roditeljima, gej pravima, slobodi medija, svjetskim problemima...
Poštovanje
Stoun nikako nije mogao da izvuče iz Putina nešto što ruski predsjednik već ranije nije jasno stavio do znanja. Njegova retorika je uvijek svedena i zastrašujuće kontrolisana. Reditelj je pokušao da ga pritisne tokom četvrtog dijela filma i izvuče „priznanje“ o miješanju Rusije u predsjedničke izbore u SAD, ratu u Siriji, Ukrajini, glasinama da Putin ima milijarde na bankovnim računima na Kipru, riziku da „prelakirana“ demokratija u Rusiji pređe u diktaturu (ako već nije) i gonjenju oligarha koji su ga prije toga i učinili moćnim.
Putin je sve vrijeme odgovarao staloženo i mirno, često citirajući narodne ruske izreke. Nijednom nije izgovorio tešku riječ ili prijetnju bilo kome, ali jasno je stavio do znanja da njegova zemlja neće biti ničiji vazal. Jedan od najboljih odgovora koje daje Stounu jeste na pitanje ima li nade da će odnos Rusije i SAD ikada biti normalizovan. Nakon što je prvenstveno objasnio, navodeći kao primjer Obamu, da nije važno je li na čelu države dobar predsjednik kada njome upravlja birokratski levijatan, Putin kaže: „Nade ima uvijek, sve dok nas jednog dana ne odnesu na groblje i sahrane“.
Ako je Putin stvarno simpatičan Stounu, nije mu ni čudo – koliko god se neko protivio njegovoj politici, mora mu biti veoma teško da ga ne poštuje. Uostalom, neprijatelj je bezvrijedan ako ne zaslužuje poštovanje. Putin je to dokazao u Stounovom filmu birajući riječi o SAD, posebno o NATO koji mrzi makar toliko koliko voli džudo. Luckasta Hilari Klinton, koja je mnogo puta ispljuvala Putina tokom kampanje, ima mnogo da nauči od svog neprijatelja. Marija IVANOVIĆ
BOKS:
N: Gostovanje kod Stivena Kolberta
Oliver Stoun „ostao je za bruku“ i ismijan je tokom promocije dokumentarca u emisiji „The Late Show with Stephen Colbert“ zbog „šlihtanja diktatoru“.
- Jeste li tokom snimanja filma zaključili išta negativno o Putinu? Bilo šta? Ili on negdje ima Vašeg psa u kavezu? - pitao je ironično voditelj i izazvao oduševljeni smijeh publike.
Stounu ova opaska nije bila nimalo smiješna. Pokušao je da objasni da ljudi imaju predrasude prema Putinu zbog toga što je ruski predsjednik „često zlostavljan u medijima“, ali džaba. Nadglasao ga je još jači smijeh publike koja je ohrabrila Kolberta da nastavi paljbu.
- Putin je opresivni lider koji guši slobodu medija i hapsi protivnike. Kao Amerikanac i pripadnik medija, to nikako ne mogu da poštujem. Vrlo sam iznenađen zbog toga što Vi to poštujete – rekao je voditelj.
Šteta štoStoun ni nakon dvadesetak sati razgovora sa Putinom nije naučio od njega kako se odgovara ili makar sakrivaju nesigurne reakcije poslije napadačkih pitanja. Možda bi se čak sjetio da pita Kolberta, tog pripadnika slobodnih medija, je li njegovo šlihtanje Putinu isto što i voditeljevo ulizivanje Baraku Obami.
BOKS:
N: PUTIN: Tipični američki poklon
Ubjedljivo najbolji dio filma prikazuje Stouna i Putina kako gledaju klasik „Doctor Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb“ (Stenli Kjubrik, 1964). Nema tog filmofila koji nije makar jednom zamislio nekog od svjetskih vođa kako gledaovo kultno Kjubrikovo ostvarenje i umro od smijeha! Scena je para vrijedna: Stoun djeluje kao klinac koji uzbuđeno pokazuje drugaru urnebesni klip na Jutjubu, a Putin gleda film sa entuzijazmom čovjeka kom se baš nikako ne gleda video.
Najbolje dolazi na kraju. Nakon što se Putin stvarno složi da je film odličan, Stoun mu poklanja DVD. Ruski predsjednik napušta prostoriju i vraća se poslije nekoliko sekundi. Pokazuje da je kutija prazna. Stoun se izvinjava, vadi disk iz plejera i dodaje ga Putinu, a on maše praznom kutijom i sa đavoljim osmijehom komentariše: „Tipični američki poklon“.
I „The Putin Interviews“ je postao tipični američki poklon, iako to nije bila Stounova namjera. Reditelj je želio da prikaže Putina bez filtera prozapadnih medija, kroz njegove riječi, da čak i onima koji se ne slažu sa njegovom politikom bude makar jasno kako je postao čovjek koji jeste. Međutim, prije nego je emitovanje završeno na TV Showtime, većina medija na Zapadu objavila je tekstove sa „najproblematičnijim“ citatima iz filma. Na primjer, kako kroz smijeh govori da „nema loše dane zato što nije žena“ i da se ne bi tuširao sa homoseksualcem u vojsci jer ne želi da ga provocira, pa da mora da demonstrira džudo vještine.
Nije toliko važno da li je Putin stvarno homofob i teški konzervativac. Važnije je da se razumije zašto je postao takav, ali Stoun očigledno nije razmišljao o tome da je od demokratije oslijepljeli Zapad uvijek spremniji da se uhvati za „debelu“ riječ nego da pokuša da shvati zašto je izgovorena. I eto „tipičnog američkog poklona“.
Link: https://www.youtube.com/watch?v=UD4eIM-8Vrc
FOTO: vox.com / indiewire.com / screenshot / theguardian.com
