Tačka, taj nepristrasni arbitar među znakovima interpunkcije, mnoge nedužne ljubitelje pisane riječi oslobodila je kazne čitanja loših, ali i presudila ponekom dobrom tekstu, koji se još tu i tamo nađe. Ovdje je, eto, pomalo neočekivano, odlučila da se popne na vrh samog teksta i zakotrlja prema njegovom podnožju, prijeteći da od grudvice postane lavina koja nosi sve pred sobom.
Prva na toj nizbrdici je željeznička stanica „Vestbanhof“ i voz koji dvoje mladih putnika, Francuskinju i Amerikanca, dovodi u Beč. Zapravo, ona je namjeravala da produži za Pariz ali... Priču o Džesiju i Selin (glume ih Itan Houk i Džuli Delfi) već znate i nema potrebe naglašavati da je prvi dio trilogije, film „Prije svitanja“ (Ričard Linklater, 1995) koliko iskrena i topla oda ljubavi i mladosti, toliko i posveta jednom lijepom, evropskom gradu na Dunavu.
Most, kanal, crkva
Ono što je manje poznato, a čemu Austrijanci pridaju poseban značaj, jesu te, kako ih oni nazivaju, „tačke ljubavi“ ovog filmskog hodočašća. Sad već antologijski dijalozi sanjara Džesija i sofistički nastrojene Selin, razmjene nježnosti, ispijanje kafe, prvi poljubac i svađa snimani su na 19 lokacija u Beču.
Ima tu šta da se vidi... Most „Zolamšteg“, gdje na početku filma srijeću dvojicu Bečlija koji ih pozivaju na predstavu montipajtonovskog naziva. Dunavski kanal, kraj kog im ulični pjesnik posvećuje stihove kalemeći ih na „milk-šejk“ - riječ koju su Selin i Džesi odabrali. Češka crkva (Maria am Gestade), gdje se pominje „vrlo stara gospođa koja je poljubila dječaka“, čuveno „Groblje bezimenih“ i balkon muzeja „Albertina“ gdje pospana Selin odmara glavu na Džesijevom krilu.
Od dva kafića u kojima su sjedjeli, jedan je toliko mali (zove se „Kleines Cafe“!) da može da stane u pola rečenice. Drugom, „Šperl“ kafeu, baš ne služi na čast to što je tridesetih godina 20. vijeka bio Hitlerovo omiljeno mjesto za izlazak. Bar se tako po Beču priča. Pardon... šapuće.
Austrijanci su izračunali da je za obilazak svih „tačaka ljubavi“ potrebno tri sata i 40 minuta, ako se vozite automobilom.
Propuštena izložba
U filmu postoji scena koja traje samo minut, a opet ima nešto čarobno. Džesi i Selin se nalaze ispred plakata na kom se najavljuje izložba utemeljivača neoimpresionizma Žorža Pjera Sere, u Kući umjetnosti (Kunst Haus) od 24. juna do 26. avgusta. Nažalost, njih dvoje će je propustiti jer „počinje tek iduće sedmice“.
U tom trenutku Selin se bolje zagleda u reprodukciju sa plakata koju je već vidjela prije nekoliko godina u muzeju. Slika se zove „La voie ferrée“ („Željeznica“). Onda primjećuje i ostale. „Sviđa mi se način na koji su likovi stopljeni sa pozadinom. Kao da je okolina jača od ljudi“, kaže i zaključuje: „Njegovi ljudski likovi uvijek su prolazni. Prolazni, tako se kaže?“ I zagleda se u Džesijeve oči. On potvrđuje.
Ono što je ostalo neizrečeno u tih 60 sekundi: prolazni kao ovaj dan, vjerovatno najljepši u našim životima, kao voz koji će nas sjutra odvesti na razne strane, kao život koji nas nikad više neće spojiti. Možda?
Plod mašte
Najpoznatija slika koju je Žorž Sera naslikao jeste „Nedjelja popodne na ostrvu Le Grand Žat“. Radio je na njoj pune dvije godine (od 1884. do 1886) i predstavlja nešto što do tada u slikarstvu nije viđeno. Koristio je tehniku poentilizma, nanoseći tačku po tačku na veliko platno. I tako na hiljadu, i tako na desetine hiljada, i tako na stotine hiljada tačaka. I tako...
Od svih mjesta u Beču gdje su Selin i Džesi bili, možda bi baš najinteresantnije bilo obići to jedno na koje nijesu stigli da pođu – izložbu.
Međutim, kako su „teški slučajevi“ zaljubljenika u ovaj film kasnije otkrili, ta izložba zapravo nikad nije održana u Beču. Plod je mašte i mali trik režisera Ričarda Linklatera. No čak i da nije napravio ona dva odlična nastavka, sve mu je nakon „Svitanja“ oprošteno. I tačka.
FOTO: inbedstore.com / pinterest.com
Iz Beča:
Miloš Milačić
