Sjećam se godina s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih... Osnovna škola „Sutjeska“, na dobrom glasu, u „novom“ dijelu grada (Preko Morače), većinom đeca iz finih familija, vaspitana, umiju da kažu dobardan, pomognu starijim osobama s kesama „izkraj Male pijace“, prepuste im mjesto u javnom prevozu (tako je, nekad je autobus bio normalno i vrlo upotrebljavano prevozno sredstvo) i sve tako... Dakle, đeca su, većinom, imala roditelje koji su ih vaspitavali da poštuju starije i budu normalni klinci u normalnom sistemu.
Sjećam se dva drugara iz te faze svog života i školovanja. Zvahu se Nenad i Saša i bijahu još finiji no mi ostali. Nevični dječačkim svađama i marifetlucima svih varijanti, nekako su štrčali. Mislili smo da su prefini i da ne umiju da „mafijaju“ kao mi. Zbog toga se i nijesmo družili s njima koliko je trebalo.
Da ne zaboravim, imali su i jednu neoprostivu falinku - bili su lučonoše. Gledano iz ove perspektive, oni su samo normalno ispunjavali radne obaveze i bili za to nagrađivani najelitnijom školskom titulom. S debelim razlogom. Ne sjećam se da je u mom odjeljenju, u osnovnoj školi „Sutjeska“početkom osamdesetih godina, bilo još jedne Luče. Možda i jes' još jedna. Dakle, tri - kam da pukne.
Imao sam često priliku da, sticajem okolnosti, pričam sa današnjom omladinom na prelasku iz osnovnog u srednje obrazovanje, pa vam tužnog srca javljam da je prosječno znanje prosječnog osnovca svima za bruku. Većina ima četvorke i petice, ali nijesu sigurni piše li se „ne znam“ odvojeno ili zajedno. Nijesu baš načisto „pretpostavlja li se“ ili se „predpostavlja“.
Svi petice iz engleskog jezika, a poznavanje nepravilnih glagola završava se najdalje u petoj koloni tabele. Nekad sam je znao cijelu, u pet ujutro da me probudite. Kukala ti majka.
Nedavno pročitah u Pobjedi da je u minuloj školskoj godini, samo u Podgorici, dodijeljeno ni manje ni više nego - 629 Luča. Po svjedočanstvima nekih nastavnika i profesora, postoje odjeljenja u kojima i do 50 odsto učenika nosi ovo priznanje.
Zdrav razum sugeriše da ovdje nešto nije logično, ama ni normalno. Nekada elitno priznanje, koje je bilo zasluživano kontinuiranim radom, primjernim vladanjem i ispunjavanjem svih školskih obaveza na najvišem nivou, sada je očigledno postalo „nadoknada“ za razne rabote.
Poznat mi je i slučaj roditelja koji su hvatali sve moguće veze ne bi li im kćer, koja inače ima jak odličan uspjeh, bila u društvu lučonoša. Kako sam i sam roditelj, odmah da otklonim dilemu - u ovako nakaradno postavljenom sistemu, čast mi je što moje dijete nije lučonoša.
O kom sistemu vrijednosti govorimo, utvrdićete slučajnom posjetom nekoj od proslava polumature ili mature u Podgorici. Hoće li vas začuditi činjenica da mlade lučonoše svoje školske uspjehe i elitne titule slave uz zvezde Granda ili najgore narodnjake Pinka? Možete misliti, kod kuće se uči za Luču, a iz druge sobe se sa najgledanijih frekvencija razvijaju milozvuci gori od najgorih. Pola njih misli da je austrijski grad Grac - srednji vezni u FK Volfsburg.
Mi sistemski ne rješavamo te stvari. Jednostavno, navikli smo na to. Po broju lučonoša, ni da imamo norveški standard. Stanje nikada gore u pogledu obrazovanja (govore nam relevantni evropski ali i domaći izvještaji), a lučonoša imamo za izvoz.
Neka neko zaustavi to ludilo. Moraju ođe ljudi da žive i nakon nas. Moramo im ostaviti makar minimum standarda u nekom sistemu vrijednosti koji će makar oni moći da popravljaju, jer mi očigledno ne umijemo.
Da podsjetim one koji se sjećaju i sugerišem mlađima generacijama, što bi ono rekli stari, „dobar uspjeh iz osamdesetih bio je riznica znanja za ovaj današnji odličan uspjeh - ja vi jemac“.
Ako iko imamoći i pameti, neka uradi sve da se vrate stara mjerila i kriterijumi za znanje ili zvanje koji su u direktnoj vezi sa nečijim učinkom, a ne sa roditeljskim socijalnim konekcijama i bolesno definisanim ambicijama. Za dobro te djece - one sa Lučama i one s dobrim ili dovoljnim uspjehom.
Došlo je vrijeme da se profesori i nastavnici plaše đaka i njihovih „moćnih“ roditelja. Jedne prilike, oćaše me profesor fizičkog šklapnut preko obraza jer sam bio strašno miran - nijesam se doma smio požalit jer bi mi onaj moj doma još prida - i naćera me da se sjutradan još izvinim nastavniku. E o tome govorim.
Da se ne lažemo, ima tu kukolja i među nastavnim kadrom, pa možete natrčati i na profesora kome genitiv ili dativ ne idu najbolje od ruke. I taj formira ovu Luču o kojoj govorimo. Ali i to je posljedica. Da ne bismo gubili vrijeme i bavili se isključivo posljedicama, početak rješavanja svakog problema je u pronalaženju uzroka i stručno postavljenoj dijagnozi. A bolujemo li? Bolujemo bogomi.
Piše:
Vladimir Maraš
