Veliki tornjevi s naoružanim čuvarima dižu se iznad ciglastih zgrada, dok se na vrhovima zidina prostire bodljikava žica s britvicama, koja djelimično zaklanja pogled na sniježne planine u blizini.
- Čim prođu kroz ulazna vrata, možete to vidjeti na njihovim licima.... Tad ih stvarno pogodi. Gledate u ljepotu Roki planina u pozadini. A kad uđete unutra, to je posljednji put da ste ih ikad vidjeli - priča bivši čuvar iz ADX-a Robert Hud.
- ADX je život poslije smrt. To je dugoročno... I, prema mom mišljenju, to je puno gore od smrti - kaže Hud koji je služio u zatvoru između 2002. i 2005. godine.
Više od 400 zatvorenika koliko ih se nalazi u ovom zatvoru provodi vrijeme u maloj betonskoj ćeliji 23 sata dnevno. Obroke dobijaju kroz male rupe u vratima. Krevet je od betona, a na njemu se nalazi tanki dušek i deka. U ćeliji imaju jedan prozorčić koji dopušta ulazak malo dnevnog svijetla, ali zatvorenici kroz njega ne mogu vidjeti ništa osim zgrada. U ćelijama su i nepomične betonske stolice i stolovi, a čvrsti zidovi spriječavaju da se zatvorenici međusobno mogu vidjeti ili na bilo koji način komunicirati.
- Arhitektura ove građevine kontroliše sve. Dizajnirana je tako da zatvorenici ne mogu vidjeti nebo. Namjerno. Stavili su žice tako da helikopteri ne mogu sletjeti - objašnjava Hud.
Zatvorenici skoro da i ne komuniciraju s bilo kim osim sa čuvarima i zatvorskim personalom. Kada napuštaju ćelije moraju imati zavezane noge, ruke i lance oko trbuha, te ih prate čuvari.
Rekreacija u kavezu na otvorenom omogućena im je jedan sat dnevno, ali ni ona nije puno veća od ćelija unutar građevine. Uz to, unutar kaveza mogu vidjeti tek nebo. Da bi uopšte došli do tamo moraju proći pored nekoliko stotina kamera kako se za njima otvaraju i zatvaraju metalna pokretna vrata. U nekim ćelijama imaju radio prijemnike i crno-bijele televizore na kojima mogu pratiti vjerski, obrazovni ili program od opšteg interesa.
Pisma i razgovori se nadgledaju sve vrijeme, a zatvorenici mogu nakon nekog vremena dobiti zatvorske poslove, kao što je čišćenje tuševa ili preseljenje među opštu populaciju. Visinu slobode dostupnu zatvorenicima određuje za 'velike zvjerke' među zatvorenicima Ministarstvo pravosuđa, te agencije koje su ga istraživale i digle optužnicu, a ne personal zatvora.
Oni najgori smješteni su u H Odjelu koji je pod posebnom mjerama sigurnosti. Njima je strogo ograničena sva komunikacija s vanjskim svijetom, a smiju ih posjećivati samo predstavnici odbrane i najbliži članovi porodice. Zatvorenici su tokom posjeta razdvojeni od posjetitelja staklenim prozorom i komuniciraju putem telefona. Svi privatni razgovori se nadgledaju, a samo se pravni razgovori i pisana komunikacija s braniocima smatra privilegovanom i ličnom.
Zatvorenici u ADX-u se smatraju najnasilnijim i tu su smješteni brojni teroristi. Mnogi od njih su već bili u zatvoru, ubijali su zaposlene u zatvoru ili posjetioce, pa su zaslužili 'pravo' doći ovdje i provesti tu ostatak života.
