Sagovornica Portala Analitika ističe da je „vrlo važno da kolektivno shvatimo da se tereti na plećima otpuštaju ne kada nešto zaboravimo potiskivanjem i odbacivanjem, već kada nešto ostavimo u zaboravu vremena“. To znači da treba da prihvatimo da od čovjeka postoji nešto veće – Bog, Život, Sudbina, u zavisnosti od osobe ili tradicije.
„Što se tiče Podgorice, ona ima dinamiku zatvorenosti zbog pobrkanih identiteta i nemogućnosti da se preuzme odgovornost za svoju istoriju. Naime, svaka osoba nosi kolektivnu odgovornost za istoriju tla odakle potiče, i to ne možemo tek tako odbaciti kao tuđe jer možda nismo bili aktivni učesnici u tim djelima“, smatra Feković.
ANALITIKA: Predstojeća radionica zakazana za 10. jun u Podgorici je na temu Proljećne rapsodije. O čemu je riječ?
FEKOVIĆ: Riječ je o jednom od načina da se ponovo povežemo sa prirodom, oko nas, pa onda samim tim i sa sopstvenom unutrašnjom prirodom. I kako je proljeće u jeku, sve moje proljetnje radionice su na temu povezivanja s proljetnjim poletom, šarenilom, rađanjem, buđenjem seksualnosti i života u nama. Koju god temu (problem, blokadu, bolest, zakočenost, konflikt...) da klijent donese sa sobom, a sve su dobrodošle, one se razrješavaju, u ovom periodu, na način na koji to radi proljeće. A to je: otvaranje ka novom, rascvjetavanje, ponovno rođenje, podsjećanje na zahvalnost majci i ocu koji su nam dali život, stvaranje, izlazak nečega na površinu, vidljivost, otvaranje čula i slično. U pitanju je namjena – kada imate slobodu da stvarate, a ona dolazi samo u onim aspektima gdje smo slobodni da živimo svoj život i koristimo svoje potencijale – onda ta namjena radi za nas. Moja namjena za ovu radionicu je otvaranje ka proljeću, da nas nauči sve ono što je njegova suština, a što smo mi zaboravili.
ANALITIKA: Koliko su ljudi u Crnoj Gori spremni da otpuste terete koje nose na plećima i koji su to najčešći tereti?FEKOVIĆ: Spremnost je zavezana nitima lojalnosti – i to one lojalnosti koja, iako plemenita u startu, bazirana je na dječijoj ljubavi – a dijete voli slijepo, i nekada po cijenu sopstvenog života. Zapravo kada smo lojalni prošlosti, primarnoj porodici u kojoj smo rođeni, u smislu da ponavljamo sve isto kao oni prije nas, onda to i nije lojalnost koja je plemenita do kraja. Do kraja je vrlo destruktivna, jer nismo lojalni sebi, već prije svega drugima. Ta vrsta lojalnosti drugima je vrlo prisutna u Crnoj Gori, koja i dalje, po staroj dobroj navici, funkcioniše plemenski. Iako to samo po sebi nije loše – jer plemena su zajednice, i osjećaj pripadnosti nečemu sličnom – istorija plemenskog ponašanja u Crnoj Gori je traumatična. Nije zdravo ponavljati takvu istorju, već iz nje treba naučiti i porasti.
Vrlo je važno da kolektivno shvatimo da se tereti na plećima otpuštaju ne kada nešto zaboravimo potiskivanjem i odbacivanjem, već kada nešto ostavimo u zaboravu vremena tako što to uspijemo da pustimo kroz prihvatanje – prihvatanje da ima nešto veće – Bog, Život, Sudbina, kako za koju osobu, tradiciju. To nešto veće je donijelo nepovratnu odluku, i nemamo objašnjenje zašto, samo se sjećamo da smo manji i da ne možemo da promijenimo tako velike odluke. Kada smo manji, nismo bez snage, naprotiv. Kao učenici života, mi primamo, i ako se ne opiremo, život nas uči kako treba, a ne kako smo mi zamisli jer imamo osjećaj da nam svijet duguje. Najčešći tereti u Crnoj Gori su razne situacije gdje ljudi ili nisu slobodni da budu ono što zaista jesu ili imaju osjećaj da nešto moraju, pa su samim tim nemoćni da to promijene, ili su upleteni u situacije koje imaju kontrolu nad njima, pa dovodi po psihičkih i fizičkih smetnji koje ukazuju na opasnost po život, tj. da osoba nije svoja. Sve te teme se razrješavaju na nivou uzroka, negdje u prošlosti, ličnoj ili porodičnoj, ako želimo dugotrajni boljitak.
ANALITIKA: Nedavno ste u Sarajevu održali veoma uspješnu radionicu. Koja je razlika između radionica u Sarajevu i Podgorici?
FEKOVIĆ: Svako podneblje sadrži u sebi informacije iz kolektivnog nesvjesnog, tog naroda, tradicije, ali i te zemlje kao lokacije. Znači, sve što se odigra na tlu, zemlja pamti, a ljudi osjećaju i često oponašaju, a da toga nisu ni svjesni. Sarajevo je počelo da se otvara ka promjeni koja dolazi spolja, i osjeća se da povjerenje ponovo raste u nešto što dolazi spolja. Nije lako, kada je istorija zapamtila samo bol, patnju i razaranje koje dolazi sa strane, onda se ljudi zatvore i ne vjeruju nikome, često više ne vjeruju ni sebi – to tako ide, prvo ne vjerujem drugima, pa onda u tom procesu zatvaranja prestanem da gajim vjeru u sebe. Ta vrsta introvertnosti ostavlja sve rane, unutar same lokacije i unutar ljudi koji tu žive, i tu nema snage za pomak, za napredak, jer svi su isto ranjeni – nema različitosti.
Progres uvijek ide uz integraciju različitosti, uz pristanak da se dvije polarnosti približe sredini. I u takvim situacijama, najčešće promjena dođe sa strane, i to kroz ljubav. Da li je to partnerski odnos, prijateljstvo, dobar poslovni odnos, ili rad na sebi s terapeutima, recept je isti – građenje novog povjerenja, da ovog puta, zajedno kročimo u život i stvaranje, dok prihvatamo da razlike donose bogatstvo, i da svako smije biti ono što jeste bez bojazni da će to nekome smetati do granica mržnje. Zahvalna sam i privilegovana što imam čast biti dio takve promjene u Sarajevu. Takva ljubav nas sve dotakne i promijeni.
Što se tiče Podgorice, ona ima dinamiku zatvorenosti zbog pobrkanih identiteta i nemogućnosti da se preuzme odgovornost za svoju istoriju. Naime, svaka osoba nosi kolektivnu odgovornost za istoriju tla odakle potiče, i to ne možemo tek tako odbaciti kao tuđe jer možda nismo bili aktivni učesnici u tim djelima. Zapravo, vrijeme nije linearno, i ako gledamo povezanost kroz kolektivno ili porodično nesvjesno, mi smo u ovom trenutku oličenje svih članova naše porodice i naših sugrađana. Nema razlike. Ako se bavimo razlikama, jedinstva nikada neće biti, i mi ćemo uvijek patiti zbog takve podijeljenosti.
Podgorica, i još šire Crna Gora, teba da izraste u odraslu osobu koja prihvata odgovornost, i za jadno i za krvavo, i za uspješno i za propalo, tako da više ne mora da se lijepi za identitet onih koji im se čine trenutno moćni – to ne pomaže, to Crnu Goru čini još nemoćnijom, eventualno prividno našminkanom trenutnom modom koja vlada. Tako da je rad u Podgorici često vezan za gledanje na trenutke u istoriji jedne porodice, a samim tim i naroda, gdje je začeto neprijateljstvo prema sopstevnom identitetu. Bilo da je u pitanju pol, nacija, religija, sposobnost za nešto ili sloboda da zapravo pronađemo svoj identitet koji je drugačiji od svega što je do sada postojalo. Podgorica se svaki put kada dođem bori da održi stare identitete koji su se skamenili od bola, inata i ponosa, i u takvoj rigidnosti nema života. Pojedinci doduše postaju sve više fluidni, tolerantni, jer puste da osjete sve emocije koje su u njima, i tada, voda nađe put među stijenama.
ANALITIKA: U Podgorici ste održavali individualne tretmane sa klijentima, a zatim prešli na grupni rad. U čemu je razlika?
FEKOVIĆ: Razlika je u tome što na individualnom tretmanu radimo na introvertnim temama, onim koje treba da zdržimo za sebe jer su intimne, često osjetljive i sa mjesta ranjivog djeteta koje nema povjerenja u svijet. Za takve teme preporučujem individualni tretman, jer je grupa tada nesigurno mjesto. Ali ako se individualni tretman koristi za bijeg ili skrivanje od istine, onda to nije produktivno niti može doći do dugoročnog pomaka. Ili barem ide jako polako.
Grupa je nešto poput plemena, i kako sam već spomenula, Crna Gora pamti i oponaša svoju plemensku strukturu i dan danas u mnogo čemu. Ljekovito je i bitno za napredak, što pojedinaca, što zajednice, da se stvaraju nova "plemena" tj. grupe gdje se gaji sve ono čega nije nužno bilo u istorijskim plemenskim kulturama podneblja, jer ljudi nisu umjeli drugačije tada. Znači grupni rad, sa terapeutima koji umiju da vode klijente do mjesta koja podržavaju život, znači da se pojedinci unutar grupe otvore ka kolektivnoj istini, koja iako bolna ili stidna, zapravo manje boli i izuzetno oslobađa, kada u grupi nešto uspijemo da prihvatimo kao naše, i da pustimo da ostane i bude dio naše kolektivne istorije.
I tu smo svi isti – to je važno da se sjetimo – da naš problem nije poseban. Iako se na mojim grupama ne govori o svojim privatnim temama, sem ako klijent ne da dozvolu, dovoljno je da se u informacionom polju desi promjena, otkrovenje, iscjeljenje, i onda ste svedok kako svi u grupi, iako nemaju nikakvu kognitivnu informaciju o čemu je riječ, znaju u srcu, da je to isto njihovo – i onda se zajedno smiju, plaču, ljute, boje, raduju i otvaraju. I to je čarobno, sasvim čarobno.
ANALITIKA: Iz svog dosadašnjeg rada i iskustva u Crnoj Gori šta vidite kao najveću "boljku" građana ove zemlje? Kako da je prebolimo?FEKOVIĆ: Ja volim da počnem od sebe. Da osjetim sebe i svoje boljke i svoje trenutno stanje. I tako i dođem na neku lokaciju, i onda osjetim po sebi, po svom tijelu, šta je ono sa čim sam u rezonanci. Pošto i sama imam crnogorskog porijekla, ono što mi je iznova fascinantno jeste koliko mi je uvijek blizak eho prošlosti kada kročim na tlo Crne Gore.
Naime, ovdje je prošlost tako budna, tako prisutna, da mi je skoro čudno kada vidim da su ljudi "moderno" obučeni, jer mi djeluje kao da nose vrlo zastarjele obrazce. Ti zastarjeli obrazci su velike kočnice za lični i kolektivni napredak i dok ih ne pomirimo u sebi, i djeluju demode koliko god se maskirali. U pitanju su životne vrijednosti, one su demode i ne podržavaju napredak i slobodu ljudi i kulture Crne Gore. Pojedinci koji su se otisnuli u nešto novo, hrabrije, obično to urade tako što odu negdje van zemlje. Ali to nije nikakvo rješenje za one koji ostaju na tlu Crne Gore. Štaviše, to je opet neka vrsta otcjepljenja i pojačava obostrani žal i nostalgiju za jedinstvom.
Da se nadovežem na već spomenuto, najveća boljka građana Crne Gore je neprihvaćenost sopstvenog i kolektivnog identiteta. Ta tvrda struktura, poput planina i stijena, koja brani svoje ne znajući ni šta brani, je vrsta oklopa koji treba da se otkotrlja sa kičmenog stuba, kroz opuštenost, povjerenje i ljubav. Sva sreća te je Crna Gora okupana suncem, ali je važno da to ne podržava vatru i divlju destruktivnost koja donosi konflikt, već da se ta opuštenost, koja se u vicevima naziva lijenjošću, iskoristi za ponovno otvaranje ka toplini i ljubavi koja spaja sve i svakoga pod suncem. Ukratko, tolerancija, i osjećaj snage, a ne moći, unutar svakog pojedinca.
ANALITIKA: Šta savjetujete čitaocima Portala Analitika kada je samorazvoj u pitanju?
FEKOVIĆ: Ako nešto želite sami da uradite za sebe, bitno je da to dođe iz dijela vas koji podržava život i napredak – znači srce ne glava, iako je glava isto vrlo bitna i korisna. Svaka inspiracija za unutrašnji razvoj treba da dođe izunutra, iz ženskog principa, a inspiracija za spoljašnji razvoj i akciju iz inspirisane glave, koju podržava srce da ide ka spolja, i to je muški princip, podržan ženskim principom.
Znači, ono što možemo sami je da istražujemo svoje srce svaki dan. Nekad će to biti suoačavanje s time kako se osjećamo u datom trenutku. Nekad će to biti postavljanje granica koje su zaista u skladu sa nama i našim potrebama. Nekad će to biti osluškivanje naših pravih potreba i sprovođenje istih u djelo. Nekad će to biti odlazak u park da oslušnemo prirodu, tišinu i zvuk istovremeno – kako to rade drveće i ptice, a onda se vratimo na osluškivanje svog daha – kako dišemo, koliko zaista dišemo i zauzimamo prostora za sebe u svom tijelu. Ko ili šta zauzima/osvaja prostor, unutar mene, koji sam ja zanemarila? Nekad će to biti moliva, za one kojima je bliska, a da ništa ne tražim od Boga, sem da nađemo put do sebe. Bilo kako, samo da osjećam sebe za toliko više svaki dan. Bitno je da stvaramo novu disciplinu osluškivanja svoje duše. I tada će biti bolje, svaki dan, sve više.
Razgovarala: K. ĆETKOVIĆ
