Pri tome se nikako ne može reći da pomenuta serija nije bila pažljivo gledana. Prosto, dobar dio javnosti, u koju razumljivo računam i medije, kako štampane tako i elektronske, još nije dovoljno svjestan značaja, kao i težine realizacije sličnog kinematografskog poduhvata, posebno ukoliko se radi o njegovoj nesumnjivoj kreativnoj uspješnosti. Bez obzira na činjenicu da je produkcijski realizovana u gotovo anonimnoj filmskoj kući Dogma, ukupni projekat se nije mogao nikako završiti bez koprodukcije sa Televizijom Crne Gore, kao javnim servisom.
Bilo bi krajnje nepošteno da Televizija nije ušla u ovaj posao, tim prije što je riječ o najnasušnijem televizijskom proizvodu, a još više što je zbog nestašice sredstava projekat, prije sporazuma sa Televizijom, praktično bio ugašen. Čitav mogući budući razvoj crnogorske kinematografije, s obzirom na sićušno domaće tržište, bez saradnje sa Televizijom prosto je nezamisliv. Ostavimo po strani prirodno očekivanje domaće intelektualne javnosti da je ovakav projekat obavezno morao imati na sebi pečat strateškog državnog interesa.
Uzroci ćutanja
No, da vidimo prvo zbog čega je ova nesumnjivo značajna, a uskoro kultna serija, od devet igranih epizoda, prošla tako tiho u javnosti. Gotovo da se, ne daj Bože, radi o jednoj od mnoštva banalnih turskih igranih serija koje se posljednjih godina, i na Javnom servisu i komercijalnim televizijama, vrte do besvijesti.
Prvo gdje moramo potražiti uzroke medijskog i drugog ćutanja o seriji jeste nedovoljna reklama, prije i u toku proizvodnje. Gledalištu zatim nije na odgovarajući način skrenuta pa- žnja da se u seriji radi o jednom od najkontroverznijih i najtragičnijih trenutaka novije istorije crnogorskog naroda. Posebno nije dovoljno naglašavano, a nije izgleda imalo ni gdje, da je pomenuti dio naše istorije sve do sada bio bukvalno sakriven od javnosti. Serija je snimana gotovo inkognito, zbog nedostatka sredstava svakog trenutka je mogla biti ugašena kao projekat, pa prirodno izuzetno brojna proizvodna ekipa nije mnogo tokom rada ni ostavljala odjeka u javnosti.
A završen je posao od izuzetnog nacionalnog značaja za budućnost crnogorskog društva i države, da ne kažemo samo crnogorske filmske umjetnosti. Obuhvaćen je, na izuzetno delikatan umjetnički način, dio naše istorije u kome je, voljom velikih sila, a posebno bratske države iz susjedstva, Crna Gora kao ratni saveznik pobjedničke koalicije, bila okupirana i izbrisana sa spiska državnih subjekata u Evropi.
Država sa najdužim institucionalnim trajanjem na Balkanu, nekada dvadeset osma priznata država u svijetu, ratna saveznica sila pobjednica koja je pretrpjela velike gubitke i prošla u ratu kroz enormna stradanja, doživjela je poniženje dotle nepoznato u evropskoj istoriji. Trenutak kad je ponižena i obezličena Crna Gora odlučila da, gotovo goloruka i iscrpljena u upravo završenom svjetskom ratu, pruži oružani otpor okupaciji i brojnim okupatorskim zločinima, sigurno sadrži takav potencijalni dramski naboj koji može postati tema za više nego seriju igranih filmova, romana ili televizijskih igranih serija.
Umjetnička rekonstrukcija
Naravno, nije riječ o prostoj dokumentarnoj naraciji, dokumentarnom metodu ili stilu, kako manje obrazovani gledaoci zamišljaju televizijsku seriju inspirisanu istorijskim događajima, nego o umjetničkoj rekonstrukciji, ili bolje reći umjetničkom stvaranju obilja likova i situacija koji na izuzetno sugestivan način karakterišu crnogorski svijet pri kraju prve dvije dekade dvadesetog vijeka. Mladom Željku Sošiću pripada čast da je ostvario prvu crnogorsku igranu seriju sa istorijskom tematikom.
Iako se ne da porediti sa Đeknom, koja je potpuno druge vrste sadržaja, ali predstavlja u svom domenu briljantan televizijski proizvod, lično bih kao nekadašnji glavni urednik nacionalne televizije bio izuzetno ponosan da sam kao proizvod vlastite kuće mogao pokazati Sošićev „Božićni ustanak“.
No, da sagledamo što je, prilazeći ovoj temi, morao učiniti mladi i ovim projektom nesumnjivo potvrđeni daroviti reditelj Željko Sošić, zajedno sa, u fazi scenarija, takođe mladom dramaturškinjom Jovanom Bojović? Ispravno računajući na gotovo potpuno odsustvo svijesti u gledalištu o događajima u Crnoj Gori, neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, prije svega u savremenoj generaciji Crnogoraca, a čak i u ozbiljno načetoj memoriji znatno starijih, od kojih je pomenuta stvarnost decenijama dugo sakrivana, autori serije kreću poizdalje, prave dužu ekspoziciju kako bi događaji iz ustaničkog grotla bili logično dramaturški objašnjeni. Mora se priznati da je slično rješenje tek učinilo uvjerljivim događaje koji slijede kako za gledaoce ne bi nastupio nelogični saznajni šok. Tako su na prvom koraku autori serije više nego dokazali vlastitu dozrelost izabranoj temi, ostvarivši pritom posebni stvaralački rafinman i sugestivnost u njenoj obradi.
Trajne podjele
Valja, povodom svakog razgovora, ili pokušaja analize Sošićevog ,,Božićnog ustanka“, posebno podvući da za raspad i nestanak države Crne Gore, Sošić, naravno, ne okrivljuje samo velike sile ili srbijanski teror i okupaciju, već dobrim dijelom i prethodno stvorene porodične i druge odnose u Crnoj Gori, bolje reći trajne unutarcrnogorske podjele, stvorene početkom prošlog vijeka, čiji tragovi sežu i do današnjih dana.
Daleko bi nas, u jednom ovakvom tekstu, odvelo njihovo nabrajanje. U tom smislu je posebno karakterističan lik Nika (Miloš Pejović), koji bez obzira na golemu krivicu dinastije Petrović prema njegovoj porodici, ostaje vjeran ne kralju, nego crnogorskoj slobodi i državi. Za taj ideal gine ostvarujući jednu od najsugestivnijih epizoda u seriji.
Posebna je priča lik Nikovog brata, komuniste Danila, koji dugo ne shvata ni crnogorsko nacionalno i državno pitanje, čak ga gotovo ne primjećuje, robujući apstraktnoj komunističkoj ideji takozvane svjetske revolucije. Uostalom, crnogorski komunisti su, između dva rata, najmanje vodili računa o crnogorskom nacionalnom pitanju, prilazeći unitarnoj Jugoslaviji sa pretežno bjelaškim programom. Ipak se poslije bratovljeve pogibije Danilo doziva sebi i ostaje na ognjištu da štiti majku Kseniju, mladu suprugu i bratovljevu djecu.
Osnovni razlog
Sada tek vjerovatno dolazimo do osnovnog razloga za eventualne otpore ili nerazumijevanja Sošićeve serije. Dobar dio dramskog materijala u seriji se odvija kroz porodične odnose, čak ljubavni trokut Danilo (Mirko Radonjić), Jelena (Sanja Popović) i Šarl (Amar Bukvić), do drugih manje ili više skrivanih porodičnih tajni, čime tek serija dobija na umjetničkoj težini i biva lišena često podrazumijevajućih apstrakcija.
Nijesu protagonisti Božićnog ustanka samo heroji, ili eventualno kukavice, nego porodični ljudi koji čvrsto stoje na zemlji i odatle razmišljaju o mogućoj životnoj žrtvi. Možda bi, pažljivijom analizom upravo na porodičnom planu, mogli pronaći, ako bi baš cjepidlačili, poneki suvišan sentimentalni ton, ili u dijaloškim strukturama poneki teško svarljivi teatralni efekat, ali sve to, razumljivo, pada pred cjelovitim utiskom. Serija Božićni ustanak sve će više biti prihvatana u gledalištu i kao umjetnički proizvod i edukativni materijal za nažalost slabo obaviještene Crnogorce.
Za sada je završena slomom Božićnog ustanka. Njegovi začetnici nijesu htjeli da ubijaju ni svoju bjelašku djecu, ni nedužne srpske vojnike koji još nijesu učestvovali u zločinima. Teško stanje za Crnu Goru nastalo je tek poslije sloma Božićnog ustanka i surovog Bijelog terora. Serija se neizostavno mora nastaviti, ali ovoga puta u profesionalnijim uslovima i sa pečatom strateškog državnog projekta.
Dobro izvedeno u svim elementima
Bez obzira na svakovrsnu oskudicu, čak nedostatak elementarnih uslova za proizvodnju ozbiljnije televizijske serije sa istorijskom tematikom u Crnoj Gori – moramo odmah reći da Sošićevo djelo produkcijski djeluje zrelo, profesionalno završeno, dobro izvedeno u svim i tehničkim i kreativnim elementima, što je najvjerovatnije rezultat rediteljevog profesionalnog fanatizma, ali i stvaralačkog entuzijazma i posvećenosti čitave proizvodne ekipe, od briljantnih glumaca do posljednjeg šrafa proizvodnog tima.
Ubrzo ćemo se, najmanje prvom reprizom, uvjeriti da su crnogorski glumci, učesnici u ovom projektu, ne manje i drugi, postavili bar za sada vjerovatno gornju granicu sopstvenih mogućnosti, poslije čega će najviše bivati upamćeni po svojim likovima ostvarenim u seriji ,,Božićni ustanak“. Ne znam da su na filmu izuzetno afirmisani glumci, kao Mladen Nelević (u ulozi pomoćnika ministra unutrašnjih poslova u jednoj od bivših kraljevskih vlada), Srđan Grahovac (u ulozi Krsta Zrnova), ili briljantni Vojin Ćetković (u ulozi kapetana Đura Draškovića) ikada do sada na filmu ostvarili punokrvnije i živopisnije likove.
Da ne govorimo o Mirku Vlahoviću, kao popu Stevu, ili više nego poznatom Marku Nikoliću u ulozi Mitrofana Bana. O ulozi Nataše Ninković, kao majke Ksenije, mogu se pisati posebni eseji. Ne samo što je uspješno ušla u lik majke gubitnice, nego je očigledno da je zadatak prihvatila sa posebnom ljubavlju i posvećenošću. Kad u crkvi baca zapaljene svijeće na pod, odričući Bogu svaku moć ili dobronamjernost, po sugestivnosti ove sekvence i njenom subverzivnom značenju, biće snažno zapamćena u budućnosti. Da ne govorimo o Momčilu Pićuriću kojeg je Bog stvorio baš za onakav lik kakvog tumači u seriji. Po autentičnosti i originalnosti vlastite pojave dobro je sličan gotovo nekada neprevaziđenom Stevu Matoviću.
Pobjeda
