Uzalud govorim da vlast nije toliko sposobna da stvar do slične mjere razigra i isplanira. Džaba. Bože, koliko sam eksperata za državne udare od tada slušao i sreo? Iskreno da kažem, radovao bih se da su slična predviđanja tačna. Ako bi vlast toliko bila sposobna da do ove mjere u svijetu rasplamsa slučaj, gdje bi nam bio kraj u brojnim jalovim privatizacijama ili privrednim promašajima druge vrste.
Ne bi vlast obećavala majkama sa troje djece relativno solidnije naknade, a da zatim konstatuje da za to nema dovoljno para, ili da time tek čini ozbiljan poremećaj u namjeravanoj ukupnoj socijalnoj politici. Državni udar, ili ma kakav pokušaj terorizma 16. oktobra prošle godine - izmišljen je!
To naizust kazuju opozicioni prvaci, taksisti, vozači gradskog saobraćaja, brojni novinari... Ako ćutite tek slijedi argumentacija od koje se bukvalno pobijeli. Te, ko je taj Sinđelić, običan kriminalac i đubre? Sjetio sam se tim povodom riječi ogorčenog Bora Krivokapića: Mislite li da se za državni udar ili terorističku djelatnost prijavljuju akademici? Druga je stvar ako se neko u mnogo dugom lancu zavjerenika uplašio, ili odavanjem tajne mislio da će biti dovoljno zaštićen, pa nešto da ućari?
Da je čitava akcija obilno mirisala na amaterizam - nema sumnje. Rusi su valjda računali da za tako sićušnu zemlju kao Crna Gora ne treba trošiti visoko sofisticirane tehničke i psihološke metode. Mala država – mali napor. Možda, ili skoro sigurno Rusi nijesu računali na pomoć drugih? Neki evropski eksperti, koji dobro znaju što i kako Rusiju žulja, bili su izgleda spremni da dosta rano saopšte Crnoj Gori: Pazite, i to onako kao kad se fudbaleru na terenu, i u žaru igre, kaže: Pazi, imaš leđa.
E, sad neka specijalni tužilac Katnić ništa ne dokaže. Neka mu optužnica na sudu padne. Neka ispane da je sve lakrdija? Ja sam, posebno poslije zatvaranja Miška Vukovića na aerodromu Domodjedovo, više nego uvjeren u prošlogodišnji planirani državni udar u Podgorici. Posebno zbog prefinjene diplomatske metodologije kojoj je Miško bio izložen. Tu, bez sumnje, ima premnogo ruske elegancije, posebno poznate i afirmisane u svijetu.
Treba, ipak, još nešto reći u vezi sa tim famoznim izborima održanim prošlog oktobra. Vijest o navodnom državnom udaru nikoga živoga nije pokolebala, da tobože odustane od izlaska na biračko mjesto. Smijem sto puta da se kladim da je vijest o državnom udaru, ukoliko je doprla do birača, uspjela samo da ih dodatno motiviše za glasanje. Čak sam, takođe, uvjeren da bi koji procenat izašlih bio manji da nije bilo glasa o državnom udaru, alijas o pokušaju terorizma.
Ako su izbori kraduckani na drugi način, moguće je, ali više je nego sigurno na pomenuti izborni proces nije ni najmanje uticala vijest o državnom udaru. Da nevolja za opoziciju bude nepogodnija – niko joj, baš niko u okruženju ili Evropi, neće priznati ma kakvu falinku u vezi sa pomenutim izborima. Tim prije što su i birački spiskovi, odnosno zapisnici na biračkim mjestima, uredno potpisani? Opozicija, ako nešto misli da uradi, mora potegnuti na neku drugu stranu. Eto, najzad je sve zrelo za pad vlasti.
Narasle su socijalne tenzije, vlast se nije više od 25 godina mijenjala. Plašimo se da će prodati i ono što mora biti u državnim rukama. Kakve pogodnosti za opoziciju? Istina za opoziciju koja je politički pismena, a ne folklorna. Ukoliko jedan njen značajni dio drži za rep Srbiju, pa Rusiju, odnosno se uvijek drži nekog Adži adža – stvar je neizvodljiva. Kuku nama s takvom opozicijom ako se kad-tad dočepa vlasti. Nadajmo se, ipak, da će, ako ikad dođe, biti koliko toliko prerađena i usavršena.
Ovakva kakva je ne umije naći ni zajedničkog predsjedničkog kandidata. Dio nje ne umije na čestom putovanju u Rusiju ili Čečeniju, ništa otuda donijeti osim para koje joj, kad je politika u pitanju, malo pomažu. Neka, konačno, nije bilo državnog udara, ili pokušaja terorističke aktivnosti. Rusija će, neminovno, svojim daljim ponašanjem, jasno pokazati da ga je bilo.
Što se tiče ruskih građana na ljetovanju u Crnoj Gori – dobrodošli, i poslije novih gafova ruskog praviteljstva. Što se tiče negativnog iskustva sa ruskom politikom imali smo ga u prošlom vijeku samo dvaput. Jednom kad je naređeno kralju Nikoli da svoju vojsku preda srpskim oficirima u Prvom svjetskom ratu, i drugi put 1948. godine, Ali tada nam je iskustvo bilo više nego obilno.
Pobjeda
