Kultura

RECENZIJA: Crvi, album „Piše nam se dobro“

Album prvijenac beogradskog rok benda je krik malog, zaboravljenog i samoprezrenog čovjeka. Ovolika doza samokritičnosti je bez presedana na regionalnoj sceni.
RECENZIJA: Crvi, album „Piše nam se dobro“
Portal AnalitikaIzvor

Kažu da ljudi koji pričaju sami sa sobom to rade samo zbog toga što su željni riječi drugih. Damjan Babić, frontmen bučne rok grupe Crvi, ostavlja utisak kao da je očitao lekciju samom sebi na albumu „Piše nam se dobro“.

Album prvijenac beogradskog rok benda je krik malog, zaboravljenog i samoprezrenog čovjeka. Ovolika doza samokritičnosti je bez presedana na regionalnoj sceni.

Ova ploča je nalik implozivnoj spirali koja nekoliko puta kulminira neartikulisanim vriskom, na tjeskobnom putovanju garažnog rokenrola s kraja osamdesetih.

Na albumu je osam pjesama. Duplirana numera „Sestra, majka, ja“, čijom je live verzijom zatvoren album, ni u kom slučaju nije umetnuta samo da popuni rupe u nedostatku materijala. Tek kada dođe red na nju poređenje albuma sa spiralom uništenja dobija puni smisao.

Od pjesme „Koža i kosti“, Babić nas vodi na orbitiranje oko prilično izmučene duše. Tokom tog putovanja, ne može se iščupati iz gravitacionih kandži jedne velike nesreće. Zato je završavanje albuma sa live verzijom pjesme „Sestra, majka, ja“ nalik kataklizmičkom prizemljivanju i jedinom načinu da se let završi.

Zvuk Crva lako je porediti sa muzikom mnogih bendova kao što su Pixies i Sonic Youth, pa čak i Nirvana. Ipak, album je izuzetno i neočekivano raznovrstan, naročito kada se u obzir uzme jasna namjera da se jedna velika tjeskoba oslobodi odgovarajućim muzičkim vriskom.

Album se može besplatno preuzeti sa Bandcamp profila benda, gdje je prvijenac opisan kao „zvučna kulisa Munkovog Krika 21. stoljeća“. Ta mala pretencioznost zvuči ironično taman kao i dvosmisleni naziv ploče, na kojoj se Damjan Babić bavio sobom tek u onolikoj mjeri koliko je mogao pokazati da sebe prezire.

Taj silni, gluvi, za grlo uhvaćeni pa utamničeni bijes, od prve i najrječitije pjesme „Koža i kosti“ jeste neskriven, kao da kipi iz uzavrelog ekspres-lonca. Babić malo mira pronalazi na samom kraju, kada živa verzija pjesme „Sestra, majka, ja“ postane više slika velikog umora nego neke transcedentne meditacije. Negdje između redova, Babić je tako samo potvrdio da je ovo muzičko cijeđenje suve, drenove duše ipak bilo ljekovito za njega.

S. S.

 

Ocjena: 70/100

 

Link: https://www.youtube.com/watch?v=xqmchYpeBPI

 

FOTO: grupacrvi.bandcamp.com

Portal Analitika