Postavljajući tekst Nikolaja Erdmana na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta povodom 20 godina obnavljanja zgrade tog teatra, mladi reditelj se osvrnuo na sve ono što nas danas okružuje, prije svega u našoj zemlji. Treća režija u ovoj kući – peta u Crnoj Gori – otkriva publici novi sloj stvaralaštva Mićunovića. Njegov novi pogled na centralne figure koje formiraju javno mjenje današnjeg društva – intelektualce, radnike, sveštenike, ljubavnike i, naravno, umjetnike – otkriva tragikomičnu sliku pada vrijednosti koje sobom na dno vuku malog, običnog čovjeka.
- Ovo je veoma veliki komad koji ima više od 50 lica, a mi smo napravili značajnu adaptaciju, koja je tada bila polazište za nešto što je veoma hrabro. Jer, svesti to na devet likova i simplifikovati u scenu, praktično igrati na goloj sceni, izazov je za svakog reditelja. S druge strane, nisam želio da to po svaku cijenu bude duhovito, ni da kopamo malo dublje. Ali čini mi se da ta duhovitost provijava i da je često bolna – dodao je naš sagovornik.
Adaptaciju teksta Mićunović je uradio sa Žaninom Mirčevskom i Slobodanom Obradovićem, koji je i dramaturg komada. No, prema riječima reditelja, cijela ekipa predstave doprinijela je njenoj konačnoj formi, kao i njenoj aktuelnosti.
- Mislim da smo svi istraživali u ovom procesu. Ja sam neko ko je ispred svih njih, ali je to njihovo zalaganje donijelo barem pola. Ideja-vodilja predstave iz koje smo krenuli je, sama po sebi, zamka. Htjeli mi to ili ne, ona je, zapravo, jedan politički angažovan vodvilj. Međutim, mi smo željeli stvari da simplifikujemo, da iz te radio-drame stvaramo pozorište u pozorištu, da uđemo ljudima pod kožu, a da oni to ni ne osjete. Ono što je drugi ili treći sloj komada, je ta aktuelnost, koja je nužna. To je nešto što je ovo društvo, i ovaj sistem, koji nije lako oslikati, koliko god da bode oči i koliko god nam u određenim segmentima smetao – precizirao je on.
Mićunović je i ovog puta odabrao muziku, ali i osmislio izuzetno svedenu scenografiju - velika vrata koja se pretvaraju u sto, šest stolica i kovčeg kao najveći rekvizit – sve u funkciji „uključivanja“ pažnje i mašte publike, kako bi i oni na neki način učestvovali u građenju komada.
Između komičnih situacija koje prepoznajemo iz svakodnevnog života, i tragičnih pred kojima jednako često čak zatvaramo oči, reditelj je smjestio radnju i glavnog lika, za kojeg ističe da je oličenje običnog, malog čovjeka.
- Cijelom predstavom provijava jedan zagrobni momenat, nešto s čim ćemo se svi suočiti, ali mi se čini da ni u jednom trenutku ne ulazimo u nešto što je morbitno, naprotiv. Mislim da se vrlo često smijemo prepoznajući određene situacije iz života i pokušavajući da stvar fokusiramo samo na jednu temu - da se borimo za tog malog čovjeka koji je suprotstavljen sistemu u kome, očigledno, ne funkcioniše. Jer, dobrota ovdje biva žrtvovana. To otvara veliko pitanje: po kojim pravilima se kretati kroz ovo društvo, da li su ta moralna načela prevaziđena i da li ljudi koji tako gaze kroz život – stradaju – navodi Mićunović.
Devet likova tumače Ana Vučković, Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Srđan Grahovac, Vanja Jovićević, Zoran Vujović, Dušan Kovačević i Branimir Popović, te Mišo Obradović u glavnoj ulozi. Brojni su komentari da je upravo lik Podsekaljnikova bio – možda i dugo čekana – prilika da ovaj glumac pokaže svoj umjetnički potencijal.
- Znao sam od avgusta da ćemo ovo raditi. Tokom jeseni sam prošao kroz dva-tri procesa rada i nekako se umorio, ali očekivao sam da ću s rediteljem – s obzirom na to da smo već više puta radili – da ću se u ovom procesu zaigrati onoliko koliko je mojoj duši to potrebno. Jer, kao repertoarski glumac nekada ne možete to da ostvarite, već morate da igrate sve što dođe. No, ono što sam htio, to se i desilo i baš sam srećan – s umorom i radošću kaže Obradović.
Za svoju uspješnu intrepretaciju kaže da zasluge duguje „nekim godinama“, te pojmanju života i pozorišta koji dijeli sa rediteljem. Koliko su učinili na prilagođavanju teksta, govori upravo glavni glumac.
- Dramaturg Obradović i reditelj Mićunović su, recimo, tokom rada na „Urnebesnoj tragediji“ intervenisali i donijeli nešto novo tom tekstu, nadgradili ga. Mislim da se to desilo i ovog puta. U ovom vrlo angažovanom tekstu, aktuelanom iako je pisan 1926. godine, u originalu je Podsekaljnikov malo drugačiji karakter. Dodali su neku dimeziju ljudskog, možda za pedalj veću nego što je to kod Erdmana. Kod pisca je ovo jedan urnebesni vodvilj u kojem Podsekaljnikov vrti oko sebe čitav sistem. Kod nas, nekako, sistem melje Podsekaljnikova i čini mi se da je to primjereno vremenu u kome mi živimo – precizirao je Obradović.
Sa tim je saglasan i reditelj Mićunović, koji smatra da je galerija likova, iako svedena na njih devetoro, nudi veliku igru.
- Vrlo je inspirativno i za glumce, a i za mene, da gradimo takvu stvar, a da opet ne stavljamo prst u oko. To niko to nije želio, a mislim da smo ipak ostali angažovani. Podići cijelu predstavu između jave i sna, tako da u nekim trenucima gotovo nismo ni sigurni da li se ovo dešava kod nas i jesmo li mi, zapravo, aktivni učesnici onoga što je problem samo su neka od pitanja koja se ovdje postavljaju – zaključuje nagrađivani reditelj.
U ekipi ovog komada su još kostimografkinja Jelena Stokuća, zatim Nada Vukčević zadužena za scenski pokret, te izvršna producentkinja Nela Otašević.
Prve reprize „Samoubice“ biće igrane večeras i sjutra na Velikoj sceni CNP-a od 20 časova.
K.J.
Foto: CNP/D.Miljanić
