Niko ne očekuje da „porodični“ filmovi (u nedostatku boljeg izraza za „žanr“ koji nit smrdi nit miriše) riješe filozofske zagonetke, lansiraju na metafizička putovanja i otkriju svrhu života. Ipak, kada u naslovu imaju naznaku da se bave malčice složenijom temom, očekivanja gledalaca varljivo porastu. Jadan čovjek pomisli da će film koji govori o svrsishodnosti života imati barem nekakvog smisla – naročito ima ovu riječ u naslovu. Međutim, film „Smisao života jednog psa“ („A Dog's Purpose“) ne samo što nema nikakvu poentu, već predstavlja duboku uvredu za sve pse ove planete, iako im je naizgled privržen.
Granule i Koeljo
Fanovi kultnog crtaća „All Dogs Go to Heaven“, nemojte se ljutiti ali - svi psi ne idu u raj. Ili makar ne ide Bejli, kom glas pozajmljuje Džoš Gad. Tačnije, u raj ne ide Bejlijev duh koji se, poslije svake smrti, reinkarnira u psa druge rase i nastavlja da žvaće cipele, balavi ljude, njuška zadnjice, trči za štapovima i postavlja sebi pitanja o smislu života.
Bejli je narator svog filma. Sva dešavanja na velikom platnu pratimo kroz pseći pogled na svijet. Nažalost, scenario je sklepan, traljav i neinovativan, pa film ne može profitirati od ovakvog ugla. Skript je sveden na kompilaciju nesimpatičnih zapažanja o ljudskom ponašanju i opisa tipičnih „poslova“ jednog psa. Pseći ugao je potpuno neiskorišćen – Bejli nema ništa zanimljivo a kamoli ozbiljno da nam kaže ni o svojoj ni o našoj vrsti. Od početka do kraja samo izbacuje niz slatkastih zaključaka o životu kao da ga, umjesto granulama, hrane „filozofskim“ zapažanjima Paula Koelja.
Pseća zapažanja nijesu ni mogla da budu interesantnija kada su neživotinjski protagonisti užasno neupečatljivi i klišeizirani, umetnuti tek da povežu nekoliko anegdota iz Bejlijevog života. Zato „A Dog's Purpose“ više djeluje kao Jutjub klip sa milionskim brojem pregleda i „awww“ komentara nego na pravi film.
Pinjata emocija
Reditelj Lase Halstrom uvijek je imao problema sa koprcajućim narativima, čak i u mnogo boljim ostvarenjima „Chocolate“, „What's Eating Gilbert Grape“ i „My Life as a Dog“. Ipak, uvijek mu je polazilo za rukom da podvali publici sladunjave pričice i zatrese im emocije kao pinjatu.
Nema sumnje ni da će „A Dog's Purpose“ namagnetisati razdragane zaljubljenike u životinje sa istom lakoćom kojom se pas lijepi za poštarevu nogu. Bejlijeva priča poslužiće im kao toplo ćebence u koje se mogu ušuškati i pobjeći od sive svakodnevice, ali na vrlo kratko vrijeme – tek onoliko koliko na obrazu ostaje vlažni trag poslije „poljupca“ psa. Pritom, ako malo promisle, shvatiće da Halstromov film ne može doprinijeti širenju ljubavi prema životinjama.
Naivni mješanac
Kada se „A Dog's Purpose“ završi, jedini odgovor na pitanje koja je svrha života jednog psa jeste da bude čovjekov najbolji prijatelj. Činjenica je da smo to već znali, ali ni ovo nije toliki problem. Problematično je to što film ne naglašava da čovjek mora da uzvrati istim prijateljstvom.
Nijedan čovjek koji nije bio lud za psima prije ovog filma ni kasnije neće postati zaluđen slatkim krznatim lopticama. Čak postoji opasnost da gledaoci, naročito djeca, stvore nerealna očekivanja od svojih psećih prijatelja. Barlija ni smrt nije mogla spriječiti da bude poslušno štene svog gazde – a šta ćemo sa nizom neposlušnih pasa koji jako vole svoje ljudske prijatelje, ali nijesu tako savršeni?
Halstromov film je mješanac skoro svih filmova o psima koji vam mogu pasti na pamet – od „Marley and Me“ i „Hachi: A Dog's Tale“, preko dva dijela „Air Buda“ i „Beethovena“, do klasika „Lassie Come Home“. Ako se žalite kako više ne prave tako slatke i naivne filmove u eri krvožedne TV i kinematografije, vratite se ovim naslovima. „A Dog's Purpose“ je najbolje zaobići u nadi da će slični pokušaji emotivne manipulacije publikom biti uspavani u bliskoj budućnosti.
Ocjena: 4,4/10
Krzneni okidač emocija
Halstrom je snimio film u kom pas umire četiri puta ne uspijevajući da iskoristi ovaj krzneni okidač emocija koji najčvršćeg čovjeka odmah pretvata u cmizdravca. Istorija filma pamti mnoge primjere kada su gledaoci osjetili da im reditelj otima dio bića ubijajući psa. Jedan od boljih primjera je „I Am Legend“ sa Vilom Smitom. Cjelina je neubjedljiva i za zaborav, ali svi pamte trenutak kada je glavni lik morao da ubije svog psa. To je „pseći faktor“ iskorišten ispravno. Halstrom samo može da sanja o ovakvom uticaju na publiku.
Režija: Lase Halstrom. Uloge: Džoš Gad, Denis Kvejd, Pegi Lipton, Brajs Gejsar, K. Dž. Apa, Džulijet Rajlens Trajanje: 100 min
Trejler: https://www.youtube.com/watch?v=1jLOOCADTGs
Piše:
Marija Ivanović
FOTO: rottentomatoes.com
