Makron je politički pragmatičan i dugo je sebe predstavljao kao autsajdera. Bio je muzičar među svojim bankarskim kolegama i kapitalista unutar Socijalističke vlade, piše ”Volstrit žurnal”.
Njegova spremnost da se suprotstavi konvencijama kako bi postigao ciljeve na kraju ga je dovela do sukoba sa jednim od glavnih mentora koji ga je doveo u vladu Francuske – predsjednikom Fransoom Olandom.
Makron je studirao filozofiju i postao je asistent Pola Rikera, jednog od najpoznatijih francuskih savremenih filozofa. Zatim je diplomirao na Nacionalnoj školi za administraciju, elitnoj akademiji na kojoj su učili mnogi francuski ministri, centralni bankari i predsjednici.
Makron je oduvijek bio ambiciozan i prema nekim izvorima, kada je, nakon diplomiranja na prestižnoj akademiji kao jedan od najboljih u klasi, upitan gdje vidi sebe za 30 godina, on je navodno rekao: “Kao predsednika republike”. Međutim, Makron je jednom prilikom rekao da to nisu njegove riječi, već da je jednostavno izjavio da razmišlja o političkoj karijeri.
Dobio je mjesto u Generalnom inspektoratu za finansije i sprijateljio se sa moćnim ljudima kao što su bivši premijer Mišel Rokar i čuveni broker Alen Menk.
Oni su ga, savjetovali su ga da izbjegava konvencionalnu politiku, jer mu ona neće obezbjediti finansijsku sigurnost. Njegovi moćni zaštitnici su ga preporučili banci “Rotšild”.
- On je bio identifikovan kao veoma jedinstvena osoba sa puno kontakata - prisjeća se Siril Arfuš, veteran koji je obučavao Makrona.
Makron nije imao iskustva, ali je impresionirao šefove jer je uvijek želio više da radi i da nauči posao „na teži način“, ali i svojim mnogim vještinama, među kojima su i sviranje klavira.
U vrijeme kada je Makron napustio banku četiri godine kasnije, on je bio pregovarač koji je izdejstvovao dogovor vrijedan milijarde dolara i postao je jedan od njenih najmlađih partnera ikada.
On je zaslužan za to što je kompanija „Nestle“ kupila jednu od kompanija koja je bila u vlasništvu „Pfizer Inc“. Taj ga je sporazum obogatio i učinio traženim savjetnikom, kakav je bio potreban francuskim političkim krugovima.
Primjetio ga je i zaposlio kao svog savjetnika lider francuske Socijalističke partije Fransoa Oland u vrijeme kada se borio za mesto predsjednika države.
Nakon što je 2012. godine Oland pobjedio na izborima, Makrona je postavio na mjesto zamjenika šefa kabineta. Makron je uspio da ubijedi Olanda da izmiri nesuglasice sa investitorima i biznismenima i ponovo se pokazao kao uspješan pregovarač.
Dvije godine kasnije, Oland nezadovoljan svojim ministrom ekonomije ponudio je tu funkciju Makronu.
Makron je odmah insistirao na reformama i odmah predložio tadašnjem njemačkom ministru ekonomije Zigmaru Gabrijelu evropski „Nju dil“ koji je podrazumjevao reforme, ali istovremeno i ubjeđivanje Evrope da više investira.
On je smatrao da je tržište rada u Francuskoj ograničeno rigidnim obrazovnim sistemom i zakonima koji obeshrabruju kompanije da zapošljavaju mlade ljude. Rezultat toga je bilo skoro 10 odsto nezaposlenih ljudi, i skoro 20 odsto nezaposlenih mladih ljudi.
Makron je predložio zakon koji bi uprostio procedure zapošljavanja i otpuštanja i dozvolio većem broju radnji da rade nedjeljom. Oland se međutim plašio da zakon neće proći u parlamentu pa ga je preoblikovao, izbacio ključne stavke o lakšem zapošljavanju i zabranama otpuštanja.
Tada je počela Makronova pobuna i ubrzo je počeo da govori o tome kako želi promjenu režima.
Pokušavao je da ubjedi Olanda da sprovede dublje reforme, ali uzalud. Makron je ubrzo počeo da smišlja kako da se kandiduje za predsjednika. Oland se suočavao sa sve lošijim rejtingom, a Makron mu je prošlog proljeća zadao konačni udarac, kada je saopštio da osniva svoj pokret „Naprijed“.
Ubrzo je objavio i kandidaturu i polako, ali sigurno osvojio većinu glasača. Dogurao je do drugog kruga zajedno sa ultradesničarkom Marin le Pen.
