Ovako danas počinje svako prvomajsko sjećanje na Petra Sinanovića, pionira industrije i industrijske svijesti Crne Gore, prvog direktora i osnivača „Oboda“, nekadašnjeg ponosa Crne Gore, čelnika jednog giganta kakav je bio „Radoje Dakić“ i mnogih drugih kolektiva. I po mnogima – prvog modernog menadžera naše zemlje...
Nije volio komitete: Petar Sinanović Nagib je bio čovjek koji je vidio dalje. Proizvodio je riblje konzerve, toaletne sapune, likere, paste za obuću, frižidere, veš – mašine, radio – aparate, svjetiljke, bagere, utovarivače... Međutim, „drugovi“ ga nijesu mnogo voljeli – zamjerali su mu što „mnogo sarađuje sa Zapadom“, što je sedam puta isključivan iz SKJ, što ne cijeni samoupravljanje, što je apsolutista... Za razliku od njih, radnici su ga „kovali u zvijezde“. Uostalom, umro im je, takoreći, na rukama u Brezoviku 1985. godine. Petar Sinanović je dugo godina bio zaboravljen... Tek kad se „vratio“ u bronzi u krugu „Oboda“ 1988. godine vratila su se i sjećanja na ono vrijeme kada je oživio Cetinje.
Osim toga, Gojko Berkuljan mu je posvetio dokumentarac „Cetinje – Obod – Nagib“, a Podgorica će mu uskoro dodijeliti ulicu u krugu nekadašnjeg „Radoja Dakića“. Inače, rođen je 1919. godine u Gornjem Polju kod Nikšića (Sinanovići su iz Ćeklića). Otac Andrija je čitavog života bio vojnik – kapetan crnogorske vojske, major kraljevske jugoslovenske vojske, potpukovnik JNA... Petar je Gimnaziju završio prije Drugog svjetskog rata. Slijede zatim odlazak u partizane gdje je četiri puta ranjavan, pa studije mašinstva u Pragu.
Prelomne 1948. godine vratio se u Beograd. Najprije je radio u industriji motora u Rakovici, ali nije mogao da podnese vlast, komitete i razna koordinaciona tijela. Zato se i vratio u svoju Crnu Goru. Kad je došao na Cetinje, grad pod Lovćenom je ogrijalo sunce, govorili su Cetinjani. Najprije se pročuo po tome što je uradio parno grijanje za Gimnaziju i što je fabriku ribe na Rijeci Crnojevića postavio na noge. Bilo je to 1951. i 1952. godine. Za godinu dana preporodio je i Rijeku i fabriku, a onda se vratio na Cetinje.
Vlast se selila u Titograd, a on je zasukao rukave. Jeste, iz komiteta su ga gledali poprijeko, a odluku da podigne novu fabriku mnogi su smatrali fantazijom. Bez sredstava, bez stručnjaka, bez podrške... Ipak, uspio je. Daleke 1953. godine počela je proizvodnja sapuna, pasti za obuću, likera, nikle su nove građevine, stigle prve mašine. I tako korak po korak: „Obod“ stasava. Prvi frižider sa oznakom „Oboda“ pojavio se 1954. godine na Zagrebačkom velesajmu. Iako je bio sastavljen od djelova iz Italije dočekan je sa oduševljenjem. Nagib postaje privrednik kojem se vjeruje. Radnici ga prihvataju raširenih ruku, ali vlast ga i dalje gleda sa podozrenjem. Zamjeraju mu što je protiv samoupravljanja i što previše sarađuje sa Zapadom.
Bilo kako bilo, njegov dosije raste i ondašnja Vlada donosi odluku da vizionar i živa legenda Cetinja napusti „Obod“. Bilo je to u martu 1957. godine. Nagibov san o lakoj elektroindustriji na Cetinju je srušen. Uzeo je svoj crni kofer uvezan kanapom i otišao... Najprije u Zadar gdje je fabriku „Vlado Velebit“ postavio na zdrave noge. Sljedeće godine se opet vraća... „Niko mene ne može poćerati iz moje Crne Gore“, govorio je.
Vjesnik novog doba: Te 1959. godine postaje prvi čovjek „Radoja Dakića“ u Titogradu. I nastavlja po starom: saradnja sa Zapadom i briga o radnicima. „Radoje Dakić“ postaje ime. Obična kovačnica postaje gigant o kojem se govori. Nije se mnogo osvrtao na pritiske, na spletke i hajke. Tražio je rad i samo rad. Ali… Morao je ponovo da ide. Da bježi. Ovoga puta u Belgiju gdje otvara fabriku igračaka. Ali nije ni tamo izdržao. Iako dobija pozive sa svih strana, 1968. godine se vraća u Virpazar. Želio je da i njemu udahne novi život. Osniva krečanu, ciglanu, farme ovaca i svinja, gradi lovačke kućice, želi da proizvodi lutke, da osniva komune… Međutim, malo ko u njemu vidi vjesnika novog doba. Opet počinju hajke na njegove ideje. Pomoć društvenopolitičke zajednice, kako se tada govorilo, izostaje, političari ga uzimaju na zub, jedino ga radnici brane, ali to je nedovoljno. Neumorni radnik se umorio… Dok je ležao u Brezoviku znao je reći – da ga je najviše boljelo ćeranje iz „Oboda“ i Virpazara. Umro je 2. februara 1985. godine. Brat Đoko se oprostio riječima: „Umro si onog dana kad ti nijesu dali da budeš Nagib…“ I zaista je tako… (Pobjeda)
