Koliko samo sjete i prostora za pjesnički manevar može biti u jednostavnom prizoru prosutog meda iz slučajno prevrnute košnice. Tu, u jednostavnim, svakodnevnim ili nostalgičnim slikama skromnog i samotnjačkog života, jeste svijet Džuli Birn.
Djevojka iza koje su tek dva nenametljiva albuma je jedna od divnih mladih osoba zbog kojih ćete početi da slušate malo tradicionalniju folk muziku. Osobenom je čini reputacija „nomadske princeze“ muzike sa one strane okeana.
Iza Birn su godine seljakanja - od zaboravljenog Bafala, industrijskog Pitsburga, okoline Bostona sa evropskim šmekom, prijestonica alternative Čikaga i Sijetla, sve do rodnog Njujorka. Tamo je snimljen album „Not Even Happiness“, koji je na svojevrstan način zatvorio krug. Sasvim je sigurno započeo i novi, zato što Birn tu veliku, ličnu i univerzalnu konstantu vidi upravo u stalnim promjenama i seobama.
Džuli Birn je neuhvatljiva i mistična žena našeg vremena. Ipak, kroz devet pažljivo pripremanih, odmjerenih i elegantnih pjesama, spremna je da pokaže koliko joj je stalo do ljudi i stvari od kojih se opraštala.
U uvodnoj pjesmi „Follow My Voice“, vođena mekom gitarom dotiče jednostavnu uspomenu duple duge i rijetkih oblaka na bezbrižnom horizontu. Zatim u udarnoj „Natural Blue“ demonstrira koliko je jaka pjesnikinja. Širinu i pučinu američkog otvorenog druma, pod savršeno plavim nebom, poredi sa prvim susretom sa osobom koju voli.
I tu se Birn ne zaustavlja. Mekim muzičkim koracima, sa mnogo dvosmislenih aluzija, dotiče mnogo ličnih ali i opštih, aktuelnih tema. Od nezaobilazne američke političke realnosti na prelazu iz Obamine u Trampovu eru, do najvažnijeg pitanja da li će ikada pronaći mjesto kom istinski pripada. Sve to radi ne pominjući velika imena ili riječi, zato što Džuli Birn nije potrebno mnogo prostora ni luksuza da se muzički raskomoti.
Ova nomadska elegija nije samo putovanje prostorom koji je poprište života jedne generacije mladih u SAD. Istovremeno je i dekonstrukcija folk muzike u posljednjih pola vijeka. Lako je prepoznati uticaj mlade Džoni Mičel iz šezdesetih, ali i eksperimentalnu, progresivnu fazu Kejt Buš dvije decenije kasnije. Sve do očuđene, moderne heroine Laure Marli – doduše i na sreću mnogo lakše svarljivo.
Džuli Birn uopšte ne treba da traži odgovor na pitanje gdje i kome pripada – mapu emotivnog prostora slika na sopstvenoj koži.
S. S.
Ocjena: 83/100
FOTO: poppressinternational.com / stereogum.com
