Gdje ćeš za praznike? Ovo je pitanje koje ne prestajemo da dobijamo koji god da je datum u pitanju. Nova godina, Prvi maj, Dan državnosti, ustanički Trinaesti jul... Dajte što date. Državni praznici su nekad bili dio ideološkog sklopa, dok ih sada doživljavamo kao pauzu od svakodnevice. Dan kao i svaki drugi, osim što se ne radi. Doduše, kako ko.
Jesti i piti
Više nema emotivnosti koja je nekada išla u paketu sa državnim praznicima. Svi su manje-više umorni, rastrojeni, okupirani i preokupirani. Stari se sa nostalgijom sjećaju proslave Prvog maja, uranaka i okupljanja porodice i prijatelja, dok mladi samo znaju da je to dan kad se ne ide na posao i jedva čekaju da neđe „uteču“.
Čitav svijet obilježava Praznik rada. To je dan koji većina provodi neradno, sjećajući se početaka borbe, koja i danas traje, čiji je cilj da radnicima obezbijedi bolje uslove, kraće radno vrijeme i bolju zaštitu na poslu. Praznik rada se obilježava na prikladan način - povorkama, držanjem govora, protestima, radničkim okupljanjima i sličnim manifestacijama.
Međutim, kod nas je i ovaj datum povod da se dobro najedemo i napijemo, pod uslovom da imamo novaca da to priuštimo. Ponašamo se kao da živimo na Beverli Hilsu. Bezbrižni smo, zadovoljni i veseli, zato što nam teče med i mlijeko i svaki radnik je prezadovoljan. Istina je mnogo surovija.
Surova bajka
Ovo je praznik rada, a ne nerada. Ovo je dan kad se ljudi bore za svoje radno mjesto, veću i redovniju platu, spokoj i bolje uslove na poslu, socijalni mir, protiv mobinga... Ali ne. Mi razmišljamo gdje ćemo da roštiljamo i fotkamo se za Fejsbuk i Instagram. Nas nerad oslobađa. Prvi maj je kod nas postao praznik u rangu Dana žena ili Valentinovog. Praznik besomučnog fotkanja, pa da cijeli svijet vidi koliko si (fejk) srećan. Praznik jada.
Najsurovija strana prvomajske bajke su privatnici. Većinu praznici ne dotiču i odnose se prema zaposlenima u stilu „Ako ti se ne sviđa, idi, ima da radi ko hoće“. Surova rečenica u koju staje cijela slika položaja radnika Crne Gore u 21. vijeku. Nedostatak prava, nadmenost, želja za ponižavanjem, odsustvo dijaloga...
Nostalgična pjesma
Podgoričani su vjerovatno najspecifičniji kada su praznici u pitanju. Oni smatraju da je prava šteta otići iz grada tokom praznika, zato što tada „neizvorni“ Podgoričani pođu svojim kućama, pa se jedino onda, da nam niko ne zamjeri, može osjetiti pravi duh grada. Lijepo je svojevremeno rekao čika Duško Radović: „Beograd je najlepši kada Beograđani odu svojim kućama“. To očigledno važi i za druge glavne gradove.
Sve u svemu, moramo priznati da su značajniji dani, makar prividno, postali jedino crkveni praznici. Ljudi su se okrenuli religiji tražeći potporu, gubeći osjećaj pripadnosti. Na vjerske praznike se podsjeća da bi se nešto osjećalo, dok se na državne čeka samo kao na prekid posla i obaveza.
„Da nam živi, živi rad“ je samo nostalgična pjesma jednog doba, kog više nema. A ti, dragi čitaoče... Gdje ćeš za praznike?
Mirjana POPOVIĆ
FOTO: index.hr
