Piše:
Vladimir Maraš
Nijesam se odavno zapitao, a imao sam običaj da malo intenzivnije mislim o tome đe smo, što činimo, možemo li bolje, kako da na mikro planu doprinesem progresu sistema... Nedavno me u taj film vrati jedna, na prvi pogled, sasvim obična TV emisija. Bila je samo naizgled obična, zato što se u tom trenutku na malom ekranu prikazivao razgovor voditelja i gosta. Učini mi se da prepoznah Nikšu Bratoša, jednog od malobrojnih muzičkih producenata još iz eks-jugoslovenske ere, čiji rad će zasigurno ostati u istoriji pop muzike ovih prostora. Odlučih da se malo zadržim.
Ko god želi da utvrdi o čemu pišem, neka nađe na Jutjubu emisiju „A strana“, u kojoj su gostovali Gibonni, Neno Belan, Nikša Bratoš i drugi poznati izvođači i muzički producenti. Uz njih, emisiju su obilježile mlade hrvatske pjevačke pop snage. Takvu demonstraciju produkcijsko-uređivačke moći jednog balkanskog Javnog servisa odavno nijesam imao priliku da vidim na nekoj TV stanici sa ovih prostora. Jednostavno, ako postoji savršenstvo u datom trenutku, dogodilo se u subotu veče, u prajm-tajm terminu na HRT1. U svakom smislu. Zvuk, slika, voditelji, publika, bend (sa sve gudačima, duvačkom sekcijom, pratećim vokalima), svjetlo... ma sve. Znate nekada kad se gledao i čekao San Remo? E pa slično tome, samo bolje.
Pisao sam ranije o muzičkoj emisiji „Tri boje zvuka“ u produkciji RTS i pohvalio je kao značajno osvježenje na balkanskoj „live“ pop/rok/džez/fank sceni. I to je vrlo ozbiljan program, u kome se jasno vidi uređivačka svijest o odgovornosti Javnog servisa Srbije prema svom Bogu - građaninu.
Prosječan gledalac/konzument elektronskih medija u Crnoj Gori baš i nema naviku da gleda ove dvije emisije na HRT i RTS i uživa u recidivnim nukleusima nedostajuće pop kulture na ovim prostorima. U tim terminima su najgledaniji neki drugi „šareni“ sadržaji, tužna svjedočanstva naše sopstvene propasti - mentalne, obrazovne, kulturne i civilizacijske.
Baš mi je drago što komšije napreduju i uspješno se bore protiv „kičologije“ koja izvire na svakom koraku. Radeći svoj posao, svjesni odgovornosti koju imaju kao javni servisi država čiji ih građani plaćaju, svakom normalnom čovjeku šalju jasnu poruku: „Ovo je naš odgovor na bolest zvanu rijaliti. Ovo je reakcija kojom potvrđujemo da umijemo, znamo, želimo, možemo i hoćemo. Ovo je naša država!“.
Kablovske televizije omogućavaju da se ovakvi programski sadržaji vide i posluže nam kao ogledalo. Za početak, naš javni servis godinama nema emisiju u domenu zabavno-muzičkog programa. Samim tim, osim te činjenice, nema se šta ni kritikovati. Međutim, hajde da malo vratimo film...
Koliko se sjećam, osim muzičke emisije („Let ka zvijezdama“) koja je trajala nekoliko interesantnih sezona, odavno se RTCG nije ni potrudila da oživi zabavno-muzički programski korpus. Istovremeno, odavno se unutar crnogorskog Javnog servisa bije bitka isključivo i samo za Dnevnik 2 i slične programske sadržaje, dominantno informativnog karaktera, koji su definisani isključivo političkom borbom za namještenja unutar tog sistema.
Da se produkcijsko-uređivačkim poslovima bave ljudi od znanja, iskustva i kredibiliteta, odavno bi Dnevnik 2 bio samo dio prepoznatljivosti (iako važan) programa nacionalne TV kuće. Sve drugo treba da vrvi od zabavno-muzičkog, obrazovnog, dokumentarnog i svakog drugog programa koji ne smije imati veze sa komercijalnom trkom na tržištu, već isključivo sa misijom Javnog servisa - da proizvodi program u skladu sa standardima 21. vijeka i potrebama populacije koja ga finansira. Kada RTCG krene u tom smjeru, onda možemo pričati o boljitku, profesionalizaciji, ali i rezultatima. U tom smislu, dobrim rezultatom se može smatrati povratak povjerenja, a ne gledanosti. Povratkom povjerenja, neminovno stiže i gledanost. Obratno nije moguće.
Koliko sve ovo izgleda zbunjujuće tužno, svjedoči i vijest koju nedavno objavljuje ružičasti bastion kiča, u kojoj vjerne gledaoce podsjećaju da su i dalje najgledanija televizija u Crnoj Gori, a RTCG stoji na začelju kolone.
Gospodo iz ovih i sličnih privatnih elektronskih medija, uz dužno poštovanje, onog trenutka kada Javni servis odluči da stvari radi onako kako je trebalo da ih radi i do sada, moraćete se zadovoljiti realnošću koja će vas neminovno podsjetiti na tehnološko-produkcijsko-kadrovske kapacitete kojima će taj i takav Javni servis građana Crne Gore tada raspolagati.
Do tada, slikajući debela mesa poluraspadnutih starleta, vrijeđajući inteligenciju normalnog čovjeka, uzimajući DNK uzorke tužnih ljudi sa još tužnijim ljudskim sudbinama, zloupotrebljavajući i legitimišući kolektivnu kulturološku degradaciju društva kao svoj osnovni programski motiv, slobodno uživajte u svojoj gledanosti.
