Piše: Draško JOVANOVIĆ
Običnom građaninu je vjerovatno već poodavno muka od svakodnevnog ispraznog i jalovog natezanja aktera na političkoj sceni Crne Gore - on je zaokupljen svojim problemima vezanim za preživljavanje od prvog do posljednjeg u mjesecu, zaokupljen neprekidnom borbom za sigurnost i dobrobit svoje porodice, brigom za zdravlje i školovanje svoje djece.
Običnom građaninu je prioritet njegov hljeb nasušni, život svakodnevni, a za „visoku politiku i državne teme“ je zadužio druge. Nažalost i najčešće: one druge koji su se iz sve snage otimali za njegov glas kako bi upravo oni bili ti koji će ga zastupati i braniti njegove interese.
Građanin je glasao za svoje predstavnike u jednoj proceduri koja se zove demokratska i koja je daleko od savršenstva, ali koja je, kako vole da kažu dežurni filozofi, ipak nešto najbolje do sada izmišljeno. I sada gleda te koje je izabrao da ga zastupaju, ili bolje rečeno ne zastupaju u Skupštini, gdje ih je birao da sjede. A birao ih je i glasao tako što im nije ništa poklonio niti ustupio, nego ih je svojim glasom zadužio da rade u parlamentu i da brane one ideje i stavove koji su mu bliski. Birao ih je da se njegov glas, preko glasa onih koje je glasao, čuje na mjestu gdje treba da se čuje – u Skupštini.
Ali ništa se ne čuje, nema glasa za koji je mislio da će biti njegov, oni što treba da grme rječitošću i vrcaju govorništvom – oni bojkotuju. Nije građanin obični ni glup ni naivan. Niti mu je prvi put da glasa i bira nekog. Zna on vrlo dobro da u svom životu nikad nije vidio gladnog političara. Niti golog ili bosog. A zna da vjerovatno i neće. Ali, evo, sada gleda političara koji misli da je izborom u parlament unaprijed zaradio sve svoje poslaničke plate, pa može volja mu da radi, volja da ne radi, volja da bojkotuje. Ne može građanin obični da se ne zapita: zašto taj njegov izabrani predstavnik u najvišem političkom domu odbija da narodu i sveukupnoj javnosti objašnjava svoj, recimo, anti - NATO stav?
Zašto, bojkotujući parlament u istorijskom glasanju, odbija da njegovo NE Alijansi ostane trajno zabilježeno za potomstvo kada se danas bude donosila odluka? Zašto odbija da ovjekovječi svoju poziciju „na pravoj strani istorije, pravde i istine“, kada je za mnogo manje povrede lične sujete mijenjao partije, rasturao koalicije i politička prijateljstva? Zašto na kraju krajeva, ne zaradi svoju platu koju mu narod daje i ne kaže istorijsko - NE?
Jer, koliko je glas ZA, u Skupštini legitiman glas naroda, toliko je i glas PROTIV to isto. Osim, naravno, ukoliko taj izabrani predstavnik građanina ustvari - ne zastupa svoj narod, već mu interes leži u nečijem tuđem dvorištu. I to jeste zaista tužna crnogorska stvarnost: nekim narodnim poslanicima poraz na parlamentarnom glasanju za NATO značio bi i preispitivanje njegovog opstanka na nečijoj tuđoj platnoj listi. Nije baš mnogo vesela stvarnost i činjenica da neki od građanskih opozicionara i navodno velikih pobornika puta u NATO sjutra neće biti u parlamentu i neće glasati ZA.
Navode i razlog: neće da pomažu DPS vlast?! Kao da DPS a ne Crna Gora se priključuje društvu 28 razvijenih država demokratskog svijeta. Zato bi, građanin obični, koji im je dao glas jer su ,,borci za euro-atlanske integracije“ mogao da upita: ako ste zaista za NATO, zbog čega ne iskoristite šansu i – umjesto skrivanja van parlamenta, glasno u Skup- štini ne kažete – mi smo ZA?
U ovom izboru uzdržanih nema: oni koji su deklerativno za članstvo u NATO-u, a odbijaju da glasaju na istorijskom zasijedanju, navodno da ,,ne pomažu DPS-u“ ruše valstiti program i, suštinski, nijesu uzdržani. Oni su za – NE. Kada oluja glasanja prođe, vjerovatno će neki (ili baš svaki) od poslanika početi da se vraća u parlament; to je već pitanje debljine obraza i tu odlučuju nijanse. A ti, građanine obični, ako na iduće glasanje kreneš kratkog pamćenja i glasaš za iste one koji ti već decenijama obećavaju, a ne uspijevaju promijeniti život na bolje, obavezno ponesi kapu. Dovoljno veliku da ti pokrije magareće uši.
(autor je diplomata, bivši pomoćnik ministra odbrane Crne Gore)
Pobjeda
